Čitanje je jedna od najdražih aktivnosti svih knjiških moljaca. Čitanje može biti gušt, čitanjem možemo naučiti puno, čitanje nas vodi u druge svjetove, čitanjem postajemo bolji ljudi. Ukratko, čitanje može biti mnogo toga.
Da ne bi bilo da je samo naše mišljenje bitno, sad ćemo dati riječ poznatim autoricama i autorima, kritičarima i glazbenicima i vidjeti na koji se način knjige mogu čitati, kakav je to dobar čitatelj, kakvih se čitatelja boje, a naposljetku kako uopće doživljavaju čitanje.
Uživajte!
1. „Onaj tko ne voli čitati nije pronašao pravu knjigu za sebe.” – J.K. Rowling 2. „Oh, kako je dobro biti među ljudima koji čitaju knjige.” – Rainer Maria Rilke 3. „Postoje gora zlodjela od paljenja knjiga. Jedno od njih je ne čitati knjige.” – Josip Brodsky 4. „Knjiga je dar koji možeš otvarati opet i opet.” – Garrison Kellior 5. „Čovjek koji ne čita dobre knjige nije nimalo bolji od čovjeka koji uopće ne čita.” – Mark Twain
6. „Znaš da si pročitao dobru knjigu kada nakon što pročitaš zadnju stranicu se osjećaš kao da si izgubio prijatelja.” – Paul Sweeney 7. „Dobra knjiga je događaj u mom životu.” – Stendhal 8. „Jednog sam dana pročitao knjigu i cijeli mi se život promijenio.” – Orhan Pamuk 9. „Klasik – knjiga koju ljudi hvale i ne čitaju.” – Mark Twain 10. „Ne vjeruj nikome tko nije ponio knjigu sa sobom.” – Lemony Snicket
11. „Kišni dani se trebaju provesti kući sa šalicom čaja i dobrom knjigom.” – Bill Watterston 12. „Nikad ne odgađaj do sutra knjigu koju možeš pročitati danas.” – Holbrook Jackson 13. „Toliko knjiga, a tako malo vremena.” – Frank Zappa 14. „Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice.” – Jorge Luis Borges 15. „Knjiga je san koji držite u ruci.” – Neil Gaiman
16. „Trebamo knjige koje nas pogode kao katastrofa, rastuže duboko, kao smrt nekoga koga smo voljeli više nego sebe.” – Franz Kafka 17. „Slobodno darujte knjige za blagdane – od njih se nikad ne deblja, rijetko sagriješi i vječno su osobne.“ – Leonore Hershey 18. „Da uništite kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.” – Ray Bradbury 19. „Ponekad pročitam knjigu iz Kine i prepoznam nešto vrlo osobno što me gane. To je za mene čudo. Ima nešto u našem zajedničkom nesvjesnom što stvara književnost. – Olga Tokarczuk 20. „Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam omogućuje samoća.” – Harold Bloom
21. „Knjiga koja želi trajati je ona koja se čita na različite načine.” – Jorge Luis Borges 22. „Kako putovati kroz vrijeme? – Čitaj.” – Nepoznat autor s interneta 23. „Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje.” – Julian Barnes 24. „Dio sam svega što sam pročitao.” – Theodore Roosevelt 25. „Knjiga nije hrana, ali je poslastica.” – Tin Ujević
26. „Ako čitaš samo knjige koje drugi čitaju, mislit ćeš samo ono što misle drugi.” – Haruki Murakami 27. „Knjiga za čitanje nije ona koja misli za tebe, već ona koja te natjera na mišljenje.” – Harper Lee 28. „Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.” – Miroslav Krleža 29. „Bolje da čovjek nikada ne pročita nijednu knjigu nego da čita mnogo knjiga i da vjeruje u sve što je u njima napisano.” – Lav Tolstoj 30. „Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.” – Toma Akvinski
31. “Knjige su jedinstvena magija koja se prenosi.” – Stephen King
32. “Više je blaga u knjigama nego na cijelom otoku s blagom.” – Walt Disney
Koji su vaši najdraži citati o čitanju? A možda ste smislili i vlastiti citat? 😉 Kakvu god ideju ili citat imali, podijelite s nama u komentaru! 🙂
Prošla čitateljska godina nije u sebi imala puno čitanja zbog raznoraznih razloga. Ali, provukla se koja dobra knjiga. Pa evo, čisto radi neke interne statistike, popis pročitanih knjiga u 2022. godini.
Sara Kopeckzy Bajić – Više ne znam tko si Druga zbirka priča splitske autorice (za koju ponosno mogu reći da mi je prijateljica) predstavlja ljude raznih zanimanja, godina i okolnosti u raljama međuljudskih odnosa.
Paul Auster – Knjiga iluzija Volim Austera, ali ova knjiga se na pola puta pretvorila u smiješnu i pomalo nevjerojatnu melodramu.
Dino Buzzati – Veće od života Kratki roman talijanskog Kafke (samo pročitajte Buzzatijeve priče, ili najpoznatiji roman Tatarska stepa) o tajnom vojnom projektu je neobičan roman koji bi se mogao svidjeti ljubiteljima netipičnog SF-a.
Ruth Ozeki – Priča za vremensko biće Jedina knjiga prošle godine koja me je satima držala prikovanom za nju. Odlična priča o sredovječnoj ženi koja pronađe na obali dnevnik japanske djevojčice.
Goran Tribuson – Dublja strana zaljeva Joj, ne sjećam se kad sam se tako smijala čitajući nešto iz hrvatske književnosti. Detektiv Banić je istovremeno kul i smotan.
Nada Topić – Majka Nakon Sestre i Oca, trebala se napisati knjiga i o Majci. Odlična grafička rješenja, ali ipak mi je draži Otac.
Ako slušate Nick Cavea onda znate da njegovi lyricsi puno duguju poeziji, pogotovo beatničkoj, ali i starijoj, poput one engleskog autora Roberta Browninga. U Hrvatskoj je objavljeno više njegovih romana, a najnovije izdanje je upravo poezija, i to zbirka pjesama Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu (Bodoni).
O zbirci izdavač kaže: “Potraga je to za stabilnom točkom u dugom izbivanju, stalnom premještanju i neprestanoj izloženosti tijekom jedne sjevernoameričke turneje; vrtlog misli koji se urušavao u pjesme koje je Cave zapisivao upravo na vrećicama za mučninu iz aviona, dajući toj poeziji i fizičku dimenziju: i sama je vrećica za mučninu postala pjesma.”
A sad nešto completely different – knjiga koju mogu čitati djeca, ali i odrasli. Kroz minimalističke ilustracije kistom putujemo s Velikim Pandom i Sićušnim Zmajem, dvojici prijatelja koji su uvijek jedno uz drugo, u dobru i u zlu.
Evo što o ovoj preslatkoj knjizi kaže blurb na poleđini:
“Sićušni Zmaj povjeri Velikom Pandi kako nije sretan, a on ga odvede na putovanje na kojem će se suočiti s mnogo čim, ali i naučiti kako su promjene i izazovi sastavni dio života, nužni za osobni rast. Nova pustolovina odvest će ih daleko od kuće, ali bliže jedno drugoga i samih sebe… Veliki Panda i Sićušni Zmaj nadahnuli su čitatelje diljem svijeta svojom porukom dobrote, nade i ustrajnosti. „Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja“ novo je poglavlje priče o prijateljstvu i otkrivanju svijeta, namijenjene čitateljima svih dobnih skupina. Ilustrirano jednako šarmantno i toplo poput originalne uspješnice „Veliki Panda i Sićušni Zmaj“, ovo potpuno novo duhovno putovanje istovremeno donosi drevnu mudrost i utjehu. Uz nadahnjujući i dirljiv humor, „Putovanje Velikog Pande i Sićušnog Zmaja“ topla je priča o pustolovinama i prihvaćanju, knjiga koja se ne propušta.”
Fjodor Dostojevski – Zločin i kazna
Izvor: Petrine knjige
Izdavač: Petrine knjige Godina: 2022. Prevela: Svetlana Grubić Samaržija
Neke knjige su s razlogom klasici. To vrijedi i za jedan od najpoznatijih romana ruskog realizma, ali i jedan od tinejdžerima najomraženijih. Priča o Rodionu Raskolnjikovu, Sonji, Svidrigaljovu i Porfiriju Petroviču (jedan od najdražih mi likova ikad) je uglavnom svima poznata pa je neću ovdje ponavljati – samo ću reći: kupite ovu knjigu!
Evo što izdavač kaže o knjizi:
“Zločin i kazna, jedan od najznačajnijih romana svih vremena, djelo je ruskoga pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Sva su njegova djela prevedena na hrvatski jezik, a najpoznatija su Idiot, Braća Karamazovi, Bijedni ljudi, Bijesovi, Kockar, Mladić, Bijele noći… Ovo izdanje donosi danas već klasični prijevod Ise Velikanovića preko kojeg su generacije čitatelja u nas spoznavale veličinu spisateljskog genija Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.”
Sara Kopeczky Bajić – Više ne znam tko si
Izdavač: Hena com Godina: 2022
Da ne bi bilo da na popisu nema i malo naše književnosti, evo jedna odlična zbirka priča jedne mlade autorice. Ovo je Sarina četvrta knjiga u kojoj pratimo obične ljude kroz neobične situacije. Evo kako je knjigu opisao urednik Kruno Lokotar:
“Čak dvadeset i šest kratkih priča sačinjava drugu zbirku za odrasle, a četvrtu knjigu Sare Kopeczky Bajić Više ne znam tko si. Jasno je iz te brojke da im je tematski raspon velik, a opet, vrlo je lako i točno reći da se sve bave ljudima i njihovim odnosima: partnerskim, cijelim spektrom obiteljskih ili poslovnim. Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje. Disfunkcionalni odnosi reproduciraju i takve ljude, pa u nekoliko priča imamo posla i s, psihijatrijski gledano, graničnim slučajevima, kojima je manipulacija izvor moći i obrambeni mehanizam.
Sara Kopeczky Bajić demonstrira suvereno vođenje priča i građenje dramaturgije. Za ostvarenje svojih ciljeva bira jednostavan, čist i pregledan jezik, dostupan svima, jezik koji se lako prati, a koji piše priče koje će nas zavrtjeti kao perilica uključena na program ispiranja krivnje, jer to je i najčešći motiv ovih priča.”
Nada Topić – Majka
Izvor: Web knjižara Redak
Izdavač: Redak Godina: 2022
Nakon zbirki Otac i Sestra, bio bi red i da autorica napiše zbirku Majka. I napisala ju je! Ako ste već čitali Nadu Topić, onda znate da je ona majstorica jednostavnosti. Za razliku od prethodnih zbirki, u ovoj ima puno odličnih grafičkih riješenja koji se slažu s tematikom pjesama.
Pjesnikinja Irena Matijašević za Majku kaže: ” (…) Topić nas opet iznenađuje svježinom svojih zapisa, i pokazuje da ponavljane istog poetičkog pristupa može itekako donijeti zanimljivo pa i novo štivo. Nada Topić je na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni ime koje vezujemo uz poetiziranje malih stvari, a ovim ciklusom kao da nam poručuje da istraživanje detalja, tog sukusa malih stvari, može ići unedogled, odnosno ad infinitum. U najmanjim stvarima postoji neka privlačna sila koja je našu pjesnikinju nagnala da do kraja izoštri svoje oko za detalj, koji suvereno vlada mikrocjelinom pjesme.”
Jesen je tu. Nakon onih užasnih valova vrućine u kolovozu i srpnju, temperature su pale. Neki iz ormara izvlače majice dugih rukava, drugi se još ne mogu oprostiti sa sandalama i sunčanjem na plaži, a oni s djecom se pripremaju na novu (i nadam se, bolju od prethodne dvije) školsku godinu.
S druge strane, postoji određen broj ljudi koji razmišljaju što čitati ove jeseni. Za njih je napisan ovaj članak. 🙂
Sedam smrti Evelyn Hardcastle
Izdavač: Znanje Prevela: Jelena Pataki
Ako volite Agathu Christie, Downtown Abbey i ostale pop-kulturne fenomene vezane uz Britaniju i krimiće, ovaj narativno zakučasti krimić s elementima fantastike (čitaj: kvantne fizike) će vam se itekako svidjeti.
Glavni junak, detektiv Aiden Bishop, je pozvan na Blackheath velebno imanje obitelji Hardcastle. No, ne stiže uživati jer se svako jutro budi u tijelu jednog od sedam gostiju i ponovno proživljava isti dan. Njegova zadaća je pronaći (budućeg) ubojicu Evelyn Hardcastle, kćeri Hardcastleovih.
Jedna od najgenijalnijih premisa u krimićima povlači za sobom i dobro ispričanu priču i fascinantne likove.
Alice Hoffman – Pravila magije
Izdavač: Profil Prijevod: Dražen Čulić
Ovu sam knjigu čitala ljetos i stalno sam se pitala koliko bi drukčiji bio dojam da sam je čitala na jesen, ili još bolje, na Noć vještica (ovaj dan je bitan protagonisticama knjige, a i u samom tekstu ima puno lijepih opisa jeseni u New Yorku). Zato prepuštam vama da to saznate 🙂
Ukratko, roman prati tri sestre vještice i njihovog brata iz obitelji Owens koju prati prokletstvo ljubavi – tko god se zaljubi u njih, čeka ga smrt. Iako roditelji to skrivaju od njih, ne mogu sakriti činjenicu da su djeca svjesna nadnaravnih moći koje imaju. Kad dođu u pubertetsku dob i upoznaju tetku Isabel, sve se, naravno, zakomplicira.
Ali, ova knjiga nije komplicirana. Narativ je linearan, a sukob između ljudskog i vještičjeg je veoma relatable. Ako volite solidno napisane povijesne ljubiće, uzmite ovu knjigu i rezervirajte je za jednu jesensku večer (brzo se čita) i šalicu pumpkin spice lattea.
Francis Scott Fitzgerald – Kratak put kući i druge priče
Izdavač: Mala zvona Prijevod: Edin Badić
Fitzgerald je najpoznatiji kao autor legendarnog Velikog Gatsbyja i kao kroničar takozvane izgubljene generacije 1920-ih godina prošlog stoljeća. Ono što je malo poznato je da je pisao i kratke priče, naravno o toj izgubljenoj generaciji. Ali ove priče nisu zastarjele. Ustvari, ti su likovi slični nama u sadašnjosti. Mladi, zbunjeni, sebični, tužni i uhvaćeni u vrtlog društvenih promjena.
Priče su veoma kompaktne, ispripovjedane onim čistim američkim stilom koji ne baulja po metaforama i struji svijesti već čvrsto drži fokus na likovima i radnji. Ali, mali twist koji ih odvaja od tipičnih realističkih priča je element fantastike koji je tako suptilno umetnut da ga čitatelji prihvaćaju bez ikakvog otpora. Odličan vintage uvod u halloween atmosferu jeseni.
Susana Clarke – Piranesi
Izdavač: Vuković i Runjić Prijevod: Saša Stančin
Za razliku od prethodne knjige, Piranesi je prava fantastika. Ljubitelji ovog žanra su vjerojatno već čuli za Susannu Clark i čitali roman Jonathan Strange &G. Norrell. Piranesi je njen drugi roman o istoimenom liku koji živi jednoličnim životom izoliran od društva, u kući punoj kipova, hodnika, prostorija i ogledala.
Radnja se zapetljava kada Piranesi počne dobivati tajanstvene poruke iz kojih iščitava da je u opasnosti. Ali od koga? I zašto?
Uzmite knjigu i saznajte. Osim same radnje, oduševit će vas autoričin stil pisanja – atmosferičan i liričan; kao i sam Piranesi – vjerujem da će se mnogi prepoznati u njemu.
Braća Strugatski – Teško je biti Bog
Izdavač: Hangar 7 Prijevod: Željko Milenić
Braća Strugatski su najpoznatiji po romanu Roadside Picnic koji je inspirirao ruskog redatelja Andreja Tarkovski u stvaranju kultnog filma Stalker (1979), ali njihova knjigografija sadrži masu (čak 24, barem prema Wikipediji) romana i kratkih priča uglavnom SF tematike.
Izdavač Hangar 7 je nedavno objavio roman Teško je biti Bog, originalno objavljen 1964. To je velika stvar jer je ovo prvi hrvatski prijevod nekog njihovog djela nakon dugo vremena (prema katalogu knjižnica grada Zagreba, zadnji je bio 1964., roman Let na Veneru, u izdanju zagrebačke Zore).
Glavni lik, Anton, je poslan sa Zemlje na planet gdje stanovnici žive u srednjem vijeku. Njegova zadaća je saznati što se dogodilo sa znanstvenikom dr. Budahom kojeg je navodno oteo vladar jednog od kraljevstava na tom planetu. Iako je Anton samo promatrač (ljudima sa Zemlje je zabranjeno ikakvo uplitanje u taj sredovjekovni svijet), rastući kaos i krvoproliće u njemu bude sve veću frustraciju i želju da nešto ipak poduzme.
Walter Tevis – Damin gambit
Izdavač: Fokus komunikacije Prijevod: Iva Tomečić
Prošlogodišnji Netflixov hit koji je pokrenuo nezapamćen interes za inače ne-baš-tako-mainstream igru šaha je, naravno, adaptacija jednog književnog djela. To je roman Damin gambit američkog autora Waltera Tevisa.
Adaptacija u većini toga vjerno slijedi roman, što zapravo i nije čudno jer je sama knjiga filmična i lišena stilskih ukrasa. Lik ekscentrične Beth Harmon je odlično razvijen – pratimo je od njenog djetinjstva provedenog pod paskom zatupljujućeg “odgoja” u domu, razvoja ljubavi (opsesije) prema šahu i drogama. Iako knjiga nije duga, autor je posvetio puno prostora opisima šaha. Ali to nimalo ne umanjuje užitak u čitanju.
David Mitchell – Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta
Izdavač: Vuković i Runjić Prijevod: Saša Stančin
Naprosto sam morala u listu uključiti knjigu koja u naslovu ima jesen, iako ovo godišnje doba ne igra veliku ulogu u narativu. Autor David Mitchell vam je vjerojatno poznat ako ste čitali (i gledali) Cloud Atlas – priču s puno narativnih linija i likova iz različitih vremenskih perioda i krajeva svijeta čiji su životi međusobno povezani.
Ovaj povijesni roman je, što se tiče strukture, znatno konvencionalniji. Radnja se događa 1799. godine i priča prati Jacoba, nizozemskog trgovca koji se u Japanu zaljubi u Japanku, obrazovanu primalju koja postane žrtva kulta (da, i tad su postojali kultovi!). Zapravo, ovo je poprilično jednostavna ljubavna priča, ali Mitchellova stilska i pripovjedačka vještina, ali i odličan prikaz ondašnjeg života u Japanu je uzdiže na višu razinu.
H.P. Lovecraft – Planine ludila
Izdavač: Hangar 7 Prijevod: Marko Frančović
Poznat kao otac weird književnosti i po svojim jezovitim kratkim pričama, američki autor H.P. Lovecraft pokazuje da može biti jednako strašan i efektan u formi (kratkog) romana.
Planine ludila su ostvarenje autorove dječačke opsesije – tada još neistraženog kontinenta Antarktike (knjiga je napisana na početku 30-ih godina prošlog stoljeća).
Pripovjedač je dr. William Dyer, on se prisjeća ekspedicije na Antarktiku gdje su on i njegovi kolege znanstvenici na jednoj planini otkrili tragove drevne i veoma čudne civilizacije, koja predstoji čak i ljudskoj. Način na koji su opisane planine zarobljene u blještavom ledu, pripovjedačko umijeće i pritajena prijetnja nepoznatih životnih oblika izaziva nešto gore od trnaca, a to je kozmički horor. Ovaj je pojam veoma bitan u lovecraftskoj mitologiji jer se upravo na osjećaju jeze pred nepoznatih temelji Lovecraftov genij.
Obavezno pročitajte, ali se ne zaboravite prvo pokriti dekicom. 🙂
Donna Tartt – Češljugar
Izdavač: Algoritam
Kaže se da umjetnost spašava život, ali umjetnost može naše živote jaako zakomplicirati. U to se uvjerio glavni lik ovog romana, Theo Decker, koji pripovjeda cijelu priču. Na samom početku je trinaestogodišnjak i ubrzo ostane bez majke koja pogine u terorističkom napadu u muzeju. U kaosu nakon napada koji Theo preživi (naravno), ukrade sliku Češljugar jednog od Rembrandovih učenika. Upravo će ga ova lijepa slika i neizostavan splet okolnosti i raznih neobičnih likova odvesti do tamne strane života – kriminal, droge i alkohol.
700 stranica se čini kao veliki pothvat, ali je idealan za dosadne jesenske vikende. Saživjet ćete se s likovima i njihovim sudbinama, a na samom kraju ćete se osjećati kao da ste proživjeli cijeli život. To je znak dobrih knjiga.
Povijest književnosti, pa i suvremena književnost je prepuna pisaca i spisateljica koji su veoma rano u sebi otkrili književni dar, ali i rano objavili knjigu – prije 30. godine (zbog čega se baš broj 30 uzima kao neka gornja granica, stvarno ne znam).
Njih se često, nerijetko upravo zbog malog broja godina (sjeća li se itko Rimbauda?) slavi kao genije, iznimke i *insert neki drugi superlativ*. Ali što je s onima koji objave svoju prvu knjigu na drugoj strani tridesetih, a kamoli onima još starijima? I među njima ima autorica i autora koji su postali slavni, a kasnije i književni uzori novih generacija pisaca.
Ako se obratimo brojkama, možda će vas iznenaditi podatak da u prosjeku ljudi objave svoju prvu knjigu u 42. godini. To je možda zbog zaštitnog sloja koji se omotava oko neurona – mijelina.
Ali, ono što vas zanima je – tko su ti pisci u kasnom cvatu? U nastavku sam izdvojila nekoliko najzanimljivijih!
Charles Bukowski
Ako pišete poeziju, onda stoposto znate tko je Bukowski. Jedan od najpopularnijih američkih pjesnika 20. stoljeća je možda najpoznatija književna kasnilica.
Iako je u mladosti objavljivao u opskurnim književnim časopisima, svoj prvi roman The Post Office je objavio u 49. godini, tek nekoliko mjeseci nakon što je dao otkaz u poštanskom uredu, gdje je radio kao službenik deset godina.
Ostatak je povijest.
Raymond Chandler
U teškim vremenima često moramo pribjegavati svakakvim poslovima samo da preživimo. To se dogodilo piscu noir-romana Raymondu Chandleru, kad je 30ih godina prošlog stoljeća izgubio posao u jednoj naftnoj kompaniji.
Zasukao je rukave, čitao i proučavao detektivske romane. Nakon bolnih i sporih 5 mjeseci napisao je svoju prvu kratku priču koju je uspio prodati časopisu Black Mask. Imao je 44 godine. Kasnije se bacio i u pisanje romana, od kojih su ga oni o detektivu Marloweu dobacili do književne vječnosti. Prvi od njih, Veliki san (The Big Sleep, 1939) je objavio u 50.godini.
iz filma The Big Sleep (1946)
P.D. James
Još jedna kasnilica u književnom svijetu je i bila britanska autorica P.D. James. Svoj prvi roman Cover her Face je objavila 1962., kad je imala 42 godine. U tom se romanu prvi put pojavljuje detektiv i pjesnik Adam Dalgliesh, koji će kasnije biti glavni lik u još 14 romana.
Frank McCourt
Ovaj američki nastavnik književnosti irskog porijekla je postao (i ostao) poznat po svojoj autobiografiji Anđelin prah. A nalazi se na ovoj listi jer je u vrijeme objave bio već u “poznim” godinama – 66.
hrvatsko izdanje knjige
Toni Morrison
mural posvećen Toni Morrison u Španjolskoj, WikiCommons
Kad se priča o afroameričkoj književnosti, jedno od prvih imena koje se spomene je Toni Morrison. I ona pripada grupi pisaca koji su objavili svoju prvu knjigu debelo iza magične 30. godine. Prvi roman The Bluest Eye (1970), o crnoj djevojčici koja pati za tim da ima plave oči, je objavljen kad je autorica imala 39 godina.
Roman je nastao iz jedne kratke priče slične tematike, a autorica ga je pisala iza i prije posla (radila je kao urednica u izdavačkoj kući), a uz to se i sama brinula za svoje dvoje djece.
Trebalo je dugo vremena da roman privuče pozornost šire publike, a ni kritičari mu nisu bili baš nakloni (neki su autorici prigovarali “prejednostavan način izražavanja”!). Ironično, jer je Morrison među ljubiteljima knjiga poznata kao vrsna, ali zahtjevna stilistica.
Eto.
Ako pišete, a imate skoro trideset ili više od trideset, nemojte se zamarati godinama. Bitno je da guštate u pisanju i da uveseljavate svoje čitatelje. Korak po korak, i knjiga će doći jednog dana.
Ovo je prvi put da na ovom blogu radim roundup (najboljih) knjiga koje sam pročitala u godini. Dosad sam pročitano štivo pratila na svom goodreads profilu preko Reading Challengea. Da ispunim ovogodišnji cilj od njih 40, fali mi još 12 knjiga, tako da mogu računati da je za mene ova čitateljska godina gotova.
Iskreno, htjela sam prvo napraviti popis s v i h knjiga koje sam čitala ove godine, ali kome se da to čitati? Pa evo nasumičan popis samo onih koje preporučujem svim čitateljima ovog bloga.
Krenimo.
Curzio Malaparte – Koža
Uh, ovo je jedna od najstrašnijih i najljepše napisanih knjiga o ratu. Curzio Malaparte je bio talijanski novinar i ljudska verzija vjetrokaza. Kroz život je promijenio više koža – bio je fašist, ateist, komunist, a pred kraj je navodno postao član Katoličke crkve i Komunističke partije.
Vjerojatno je zbog ove sposobnosti i bio tako dobar pisac jer je mogao pisati iz različitih perspektiva. Pa tako, u ovom (autobiografskom?) romanu, piše iz perspektive talijanskog gubitnika, Curzia Malapartea. On je časnik veza (?) za jednog fensi i simpatičnog američkog generala, jednog od tisuće Amerikanaca i drugih Saveznika koji su okupirali Napulj 1943. Dok tako šetaju gradom, razgovaraju o ratu, francuskoj i antičkoj književnosti, i putuju po okolici, svjedoče bijedi, užasu i grotesknosti rata.
Neke scene neću nikad zaboraviti – dvanaestogodišnja napuljska djevica koja širi noge za novac, Židovi pribijeni na križeve u ukrajinskoj pustopoljini, glave što vire iz zemlje, umjetni mufovi, rijetki napuljski morski specijalitet koji podsjeća na djevojčicu…
Naravno, nitko to ne bi mogao odraditi kao Kurcijo jer samo on može pisati o ratu kao se radi o primjenjenoj estetici. Koliko se god to činilo moralno dvojbeno, teško je odoljeti Malaparteovim nevjerojatno slikovitim opisima i nevjerojatno dobrim dijalozima.
Naravno, ima i nekoliko problematičnih dijelova, pogotovo onih koji se tiču crnaca i gej ljudi. Priznajem da sam čak preskakala dijelove gdje se ponavljaju isti motivi i usporedbe.
Ali bez obzira na mane, Koža je prefascinantan prikaz II. svjetskog rata, psihologije pisca, ali i mentaliteta ljudi koji su to sve proživljavali na svojoj koži, pun intended.
Laura van den Berg – I Hold a Wolf by the Ear
Ovo je jedna od najboljih zbirki priča koje sam pročitala u dugo vremena. I uopće nije čudo što ju je napisala Amerikanka Laura van den Berg, a znamo da su Amerikanci neprikosnoveni majstori ove forme.
Već sam čitala autoričinu prethodnu zbirku priča Isle of Youth (nijedna njena knjiga nije prevedena na hrvatski jezik), ali mi se nije svidjela. Te priče su mi bile nasumične, emocionalno prazne i nepamtljive. Međutim, kad sam vidjela naslov i opis ove nove zbirke, odmah sam je nabavila i krenula u čitanje.
Odlična prva priča Last Night o ženi koja se prisjeća boravka u psihijatrijskoj ustanovi i prijateljstva s dvije djevojke je zavodljiv poziv u svijet oštećenih ljudi, nadrealnih, ali veoma realističnih situacija i pomućenih identiteta.
Nema loših priča, samo odličnih i manje dobrih. A najbolje od svega je što u 10 stranica ili manje ove priče mogu natjerati na smijeh, plač i razmišljanje.
Phillip K. Dick – Električni snovi I i II
Izdavač: Hangar Prevela: Milena Benini
Zagrebački izdavač SF knjiga Hangar je u 2020. godini za naše tržište pripremio prijevode Dickovih kratkih priča po kojima je snimljena američka serija Electric Dreams.
Već sam čitala većinu Dickovih romana i višeput sam se uvjerila da je bio odličan romanopisac, ali s ovim pričama je pokazao da bio jednako maestralan, pa čak i bolji u kratkoj formi (jer nije imao puno prostora za one svoje dickovske teorije zavjere).
Čitala sam ih ljetos, pa se ne sjećam naslova, ali se sjećam odličnih likova, slikovitih opisa i dickovske atmosferičnosti koja sve njegovo podiže na višu razinu. Sve to se može zahvaliti odličnoj prevoditeljici i autorici Mileni Benini, koja je nažalost preminula prošle godine.
Paolo Cognetti – Divlji dječak
Izdavač: Fraktura Prijevod: Ana Badurina
Rijetko čitam ne-fikcionalne knjige, ali je ovaj dnevnik (?) Cognettijevog boravka na talijanskim planinama melankolična, ali odlično napisana posveta divljini.
Knjiga je podijeljena u poglavlja nazvana prema četiri godišnja doba koja autor provodi u kolibici na planini nastojeći pisati. Zimu autor uglavnom provodi čitajući i osluškujući divlje životinje kako lutaju u potrazi za hranom, proljeće donosi otapanje snijega, ali niske temperature i tek rođene, šarene biljke čija imena pripovjedač uči konzultirajući se sa knjigom o biljkama. Ljeto, na njegovu radost, donosi nove ljude i životinje s kojima sklapa prijateljstvo (načitani pastir Remigio, pastir Gabriele, pas Lucky), a jesen označava “vrijeme da se vratimo dolje.”, povratak u kaos velegrada.
Odlični i slikoviti su opisi prirode, kao i autorovih lutanja po obližnjim glečerima, udolinama i planinama – njegova ljubav još od tinejdžerskog doba kada je s ocem često planinario. Sve je to isprepleteno s elokventnim razmišljanjima o utjecaju samoće na čovjeka, odnos čovjeka i životinja, o veličanstvenosti drveća.
“Znaš li kako se kaže da si tužan?upitao me. Kaže se: čini mi se sporim. Misli se na vrijeme. Kad si tužan, vrijeme nikako da prođe. Ali izraz se upotrebljava i kad si nostalgičan,kad si osamljen, kad više nisi zadovoljan vlastitim životom. Remigio je u nekom trenutku odlučio da mu te četiri riječi nisu dovoljne, trebale su mu nove da izrazi kako se osjeća, pa ih je stao tražiti u knjigama.”
Ottesa Moshfegh – Death in Her Hands
Ostarjela udovica provodi vrijeme sama sa psom kao jedinim prijateljem. Jednog dana nailazi na papirić s ispisanim riječima: “Her name was Magda. Nobody will ever know who killed her. It wasn’t me. Here is her dead body.”
Ali tijela nigdje na vidiku, niti pripovjedačica nailazi na bilo kakav drugi trag. Naravno da se besposlena žena upušta u detektivsko istraživanje na tragu gospođice Marple, ali ne na onako uzbudljiv način.
Bez brige, knjiga uopće nije dosadna. Jako je zanimljiva (iako se ne događa puno toga jer smo stalno u mislima pripovjedačice), dobro napisana i autorica je odlično ocrtala psihologiju starije osobe
Yoko Ogawa – Profesorova omiljena jednadžba
Izdavač: Hena com Prijevod: Mirna Potkovac Endrighetti
Neki ljudi kažu da su lijepe i sretne priče dosadne. Ne vjerujte im. Postoji puno odlično napisanih sretnih priča i itekako ih vrijedi čitati.
Jedna od takvih knjiga je roman Profesorova omiljena jednadžba japanske autorice Yoko Ogawa.
Ukratko, glavni likovi su jedna čistaćica, njen sin i ekscentrični profesor matematike čije pamćenje traje samo 80 minuta.
Ovo je slice of life priča o tome kako ljudi pokušavaju predvladavati prepreke u komunikaciji i kako riječi nisu jedini način izražavanja svojih najdubljih misli i težnji, što dobro zna Profesor i koji se usprkos svom stanju uspije povezati sa pripovjedačicom i njenim sinom.
Više o knjizi pročitajte u kratkoj recenziji koji sam objavila na blogu u ožujku ove godine.
Kazuo Ishiguro – Klara and the Sun
Na novu knjigu relativno svježeg nobelovca Ishigura (Nobela za književnost je dobio 2017) su i čitatelji i izdavači čekali kao ozebli sunce (yup, pun opet intended).
Roman napisan iz perspektive robota Klare, programirane samo da služi djetetu koje ju odabere u izlogu trgovine robota su kritičari veoma dobro prihvatili, ali se mnogo običnih čitatelja na Goodreadsu razočaralo.
Većina ih zamjera površnost i nabacanost aktualnih tema poput globalnog zatopljenja i odnosa čovjeka i umjetne inteligencije.
Ne znam. Meni knjiga uopće nije bila površna. Odmah me zainteresirala, istina veoma naivna perspektiva Klare (ipak je robot) i način na koji percipira ljude i njihove često neobjašnjive postupke, pogotovo u o odnosima s drugim primjercima ljudskog roda.
Možda nije savršena prema nekim nobelovskim mjerilima, ali joj svakako pružite priliku ako već niste.
Rijetko kad pišem o svojem pisanju, ali danas radim izuzetak jer se dogodilo nešto izuzetno (barem za mene): izašla mi je prva knjiga!
Zove se Važno je imati hobi i izdana je prije nešto manje od mjesec dana kod zagrebačkog izdavača Jesenski i Turk.
Knjiga je objavljena u sklopu nagrade Prozak koju sam u neočekivanom sudbinskom obratu dobila prošle godine.
Većina priča u zbirci su veoma, ali baš veoma kratke i raznih su tema (nekima je to mana, nekima vrlina). Ima mačaka, psećih duhova, običnih duhova, nesretnih pisaca, žena koje skaču kroz prozor, djevojaka koje bulje u tuđe prozore, a u cameo ulogama se, među ostalima, pojavljuju Yukio Mishima, Margaret Atwood, Franz K. i vječni mrgud Ivo.
E da, knjiga je dovoljno tanka da je možete pročitati na pauzi na poslu ili za vrijeme reklama na Novoj TV.
Knjigu možete kupiti na web stranici nakladnika za 62,10 kn (redovna cijena je 69 kn), a mislim da će brzo stići i u knjižare.
Za ovogodišnji godišnji odmor mi se baš čitalo nešto što ne zahtijeva previše mozganja, ali u čemu mogu uživati i mozgati taman onoliko da mi se mozak ne pretvori u još veću kašu (hvala ljetu!).
Srećom, sasvim sam slučajno naišla na roman Pravila magije, američke autorice Alice Hoffman. Opis na poleđini me odmah privukao:
“Za obitelj Owens ljubav je prokletstvo još od 1680., kad je Maria Owens osuđena kao vještica samo zato što je zavoljela pogrešnog muškarca. Stotinama godina kasnije u New Yorku, na pragu šezdesetih 20. stoljeća, Susanna Owens svjesna je da su njezina djeca – zahtjevna Franny, povučena Jet i karizmatični Vincent – opasno jedinstvena. Stoga Susanna određuje pravila kojih se moraju strogo pridržavati: nema šetnji po mjesečini, nema ploča za vračanje, nema svijeća ni crvenih cipela, nema mačaka ni gavrana…
I najvažnije: nikada, nikada se ne smiju zaljubiti. Ali kad djeca upoznaju svoju tetu Isabelle, koja živi u gradiću u Massachusettsu, počet će otkrivati obiteljske tajne i istinu o tome tko su oni doista.“
Kul.
Ok, znam da nisam aktualna (knjiga je objavljena 2018. godine), ali ova knjiga nije jedna od onih koje ćete čitati i zaboraviti.
Iako se čini jednostavna, ovo je jako dobra tematizacija problema ljubavi između onih koji, barem prema društvu, ne bi trebali biti zajedno. U ovom su slučaju to vještice i obični smrtnici, ali se može prenijeti na bilo. Isto tako, bavi se sudbinom, možemo li utjecati na ishod događaja u svom životu ili nam je sve zapisano u zvijezdama?
Početak je spor i treba vremena da se radnja zahukta, ali meni to uopće nije smetalo. Dapače, autorica ima pripovjedačku crtu u sebi i istreniranu ruku – ritam teče, poetična je tamo gdje treba biti i srećom ne zagrabi često u melodramu zbog čega su i ljubavne priče sestara i brata Owens uvjerljive. Jedino mi je bilo nerazrađeno (spoiler alert ahead!) što se sasvim nemotivirano Vincent prebaci s preferencije za jedan spol na drugi.
Mogu ja još cjepidlačiti, ali na kraju krajeva mislim da autoričina vještina pripovjedanja dovoljno zasjeni mane ove knjige – pogotovo ako ne očekujete od ovog “visoku” književnost.
U svakom slučaju, nećete pogriješiti ako Pravila magije odaberete za štivo u trenucima odmora od poslovnih obveza.
Ljeto je za većinu ljudi doba godine kada najviše čitaju jer (samo) tada imaju najviše slobodnog vremena. Često se knjige koje se čitaju ljeti svrstavaju pod zbirni naziv knjige za plažu (jer se knjige ljeti čitaju samo na plaži, a ne na trajektu ili u klimatiziranoj sobi?), a takvo se štivo uglavnom doživljava kao lako probavljivo i bez neke trajne umjetničke vrijednosti. Uglavnom se tu svrstavaju krimići, trileri ili ljubići– štivo koje je tek obična razbibriga dok se roštiljate na suncu pokušavajući zadobiti božanstveno brončani ten. Ali, to je, naravno, stereotip (o stereotipovima u književnosti neki drugi put).
Naravno, nisu svi krimići, trileri i ljubići bezvrijedni snopovi papira, ali isto tako nisu ni jedino ljetno štivo. Klasici kao što je Rat i mirnekome također mogu biti idealno ljetno štivo, zar ne? Ili možda StranacAlberta Camusa čija se radnja i odvija jednog davnog alžirskog ljeta? Mislim da je puno lakše uživjeti se u roman čitajući ga na plaži, pogotovo u onome dijelu kada Mersault zato „što mu je sunce jako udaralo u oči“ upuca onog Arapa.
No, da skratimo priču, malo niže možete pročitati moj popis knjiga za koje mislim da mogu biti dobro ljetno štivo, a možda i štivo kojem ćete se vraćati kroz cijelu godinu. Ima tu svega, ali knjige s ove liste ipak imaju nešto zajedničko. To su knjige s relativno malim brojem stranica, a radnja većine njih je smještena u ljeto. Ali, nisu samo zbog toga na ovoj listi, već i zato što iskreno mislim da su dovoljno zanimljive i pitke za uživanje u još jednom (knjiškom) ljetu. 😊
1. Tove Jansson: Knjiga o ljetu
Izdavač: Naklada Pelago
Godina izdanja: 2010.
Prijevod: Željka Černok
Nema boljeg načina za započeti listu knjiga za ljetno čitanje nego prigodno nazvanom Knjigom o ljetu Tove Jansson. Oni koji znaju za ovu finsku autoricu, slikaricu i grafičarku znaju je najviše po stripovima i knjigama o onim bijelim, mekanim i okruglim stvorenjima zvanima Moomini. No, malo je poznata činjenica da je Tove Jansson pisala romane i kratke priče. Knjiga o ljetu spada u taj dio autoričinog opusa. Hrvatsko je izdanje objavila mala izdavačka kuća Pelago iz Rijeke koju vode kritičarka KatarinaLuketić i DušankaProfeta. Osim što knjiga izgleda jako privlačno, tiskana je bez ijedne tiskarske pogreške, a mogu reći i da je prijevod Željke Černok besprijekoran!
Knjiga o ljetu se sastoji od 22 priče o djevojčici Sophie i njenoj neimenovanoj baki i ljetima koja su provodile na jednom osamljenom otočiću u Finskom zaljevu. Ovo je jedna od rijetkih knjiga pri čijem čitanju gotovo doslovno možete osjetiti ljeto – sparina u zraku, prigušene boje sunčevih zalazaka, šum valova, okus soli na preplanuloj koži, zujanje komaraca i cvrčanje cvrčaka. Ljeto ovih priča nije ljeto kakvo nam se gura pod nos u promotivnim videima i brošurama turističkih zajednica ili travel blogova. Njihova su ljeta tako slična našim ljetima iz djetinjstva kada je svaki dan obećavao neku avanturu. Ovu knjigu čitajte ujutro na plaži, dok još nije upeklo sunce i nisu nahrupili ljudi ili pak u sumrak.
2. Ivica Prtenjača: Tiho rušenje i Brdo
Izdavač: V.B.Z.
Godine izdanja: 2014., 2017.
Pod brojem 2 na ovoj listi se ne nalazi ne jedan već dva romana hrvatskog autora Ivice Prtenjače. Zašto? Pa, jer su po mnogočemu slični. Oba romana imaju stotinjak stranica, radnja se odvija ljeti, a i glavni likovi su slični – sredovječni, životom razočarani neimenovani muškarci koji se na jedno ljeto odvajaju od svakodnevnog života. Glavni lik romana Brdo, s brda nekog hrvatskog otoka čuva mjesto od požara, dok se protagonist Tihog rušenja odmiče od svakodnevice soboslikarskim radom u zagrebačkom stanu ekscentričnog klijenta.
Ono najbolje u obje knjige je sam jezik. Prtenjača je, kao što je i poznato, pjesnik i to se itekako vidi u njegovim tečnim i živopisnim rečenicama, neobičnim metaforama i sposobnošću građenja ljetne, mediteranske atmosfere. Prvo sam čitala Brdo i bila sam oduševljena. Dotad nisam pročitala nešto tako dobro iz domaće književnosti. Zato sam imala velika očekivanja za Tiho rušenje, ali sam se na kraju razočarala.
Ako ove knjige ne budete mogli čitati na nekom brdu, nema veze. Plaža je sasvim dovoljna. 😉
3. Patrick Modiano: Da se ne izgubiš u kraju
Izdavač: Akademska knjiga
Godina izdanja: 2016.
Prijevod: Mirjana Uaknin
Jeana Daragana jednog vrućeg rujanskog popodneva iz sna budi neočekivani telefonski poziv. Nepoznati muškarac je pronašao crni notes na kojem je napisano Daraganovo ime i sad mu ga želi vratiti, ali u zamjenu za neke informacije. Ovaj sastanak pokrene cijeli koloplet događaja koji prisile Daragana da se suoči s duhovima svoje traumatične prošlosti.
Ovaj napeti i melankolični kratki roman je natopljen kasnoljetnom atmosferom, a jednostavan, ali hipnotizirajući stil će vas držati priljepljene za stranice do samog kraja. Iako se kroz knjigu, kao i kroz većinu ostalih Modianovih romana često prožimaju isti motivi (prošlost, identitet, nasljeđe Drugog svjetskog rata, labirintski predjeli Pariza), ona je ipak dovoljno dobra za nekoliko usamljenih ljetnih večeri.
4. Carson Mccullers: The Member of The Wedding
Izdavač: Mariner Books
Godina izdanja: 2004.
knjiga (još!) nije prevedena na hrvatski jezik
It happened that green and crazy summer when Frankie was twelve years old. This was the summer when for a long time she had not been a member. She belonged to no club and was a member of nothing in the world. Frankie had become an unjoined person who hung around in doorways, and she was afraid.
Ovo je početak romana The Member of The Wedding američke autorice Carson McCullers (1917 – 1967). U samo nekoliko rečenica uspostavljena je nostalgična i ljetna atmosfera romana i uveden lik usamljene djevojčice Frankie. Frankie Addams je toliko usamljena da želi biti dio nečega. Ona zapravo želi biti treća osoba u predstojećem braku svojeg brata i njegove zaručnice. Frankie cijelo ljeto provodi u maštanju o tome kako će ići s njima na medeni mjesec i kako će njih troje istraživati svijet. Njene maštarije strpljivo i s razumijevanjem slušaju njen mlađi rođak i crna sluškinja.
Carson Mccullers je tako elokventno prenijela na papir misli koje muče gotovo svako dijete na pragu puberteta i odrastanja. Tko smo mi? U kakvom smo odnosu s vanjskim svijetom? Možemo li jednako pripadati i sebi i drugima? Ovaj će vas roman definitivno vratiti u zadnja bezbrižna ljeta djetinstva.
Yangsze Choo – Noćni tigar
Noćni tigar je kao stvoren za čitanje u sparnim, besanim noćima. Radnja je smještena u Maleziju 30ih godina dvadesetog stoljeća. Junakinji Ji Lin, osamnaestogodišnjoj Kineskinji jedne sparne ljetne večeri dopadne smežurani ljudski prst. Ona traži vlasnika, a prst traži dječak Ren, koji ima samo 49 dana da vrati prst u grob svog učitelja.
Oduševit će vas kineska i malezijska mitologija, povijesni motivi, poetičan stil i odlično ocrtani likovi.
6. Philip K. Dick – Električni snovi
Ova zbirka priča odlično pokazuje koliko je Dick bio dobar pisac. Maštovite ideje, zanimljivi likovi i odlično vođena radnja uz prstohvat tmurne i pesimistične atmosfere će vas prikovati za stolicu.
Ova knjiga mi je pokazala zašto uopće čitam. Dobre knjige te prenesu te u sasvim drugi svijet, likove gotovo pa možeš opipati i ostave u tebi neki čudan osjećaj tuge i divljenja. Tuge zbog novih uvida o sebi i svijetu, divljenje zbog sposobnosti jednog uma da nestvarno učini stvarnijim od stvarnosti.
Usprkos čestim pravopisnim greškama i tipfelerima 😅
Često se govori da se malo čita i da je književnost kula bjelokosna, prestižni klub za odabrane. Ogromna količina web stranica i blogova o knjigama samouvjereno negira ovo štetno mišljenje.
Zato sam i sastavila ovu listu 16 web stranica i blogova o knjigama koji su bogat izvor sreće i užitka za sve knjigoljupce. Ima njih još mnogo (još jedan dokaz da književnost pripada svima), ali sam se morala ograničiti jer bi u suprotnom ovaj članak imao milijun riječi.
Volite književnost, ali isto tako se premišljate oko toga je li pravilno reći sljedeći ili slijedeći; kako glasi riječ za žlicu u Dalmaciji i uopće, imate mnogo jezičnihnedoumica? Ove dvije teme odlično kombiniraju dvije djevojke koje vode stranicu Književne kritičarije, kao i Facebook i Instagram profil Hrvatski jezik za svaku upotrebu.
Da stvar bude još bolja, tu su kvizovi koji vas pripremaju za državnu maturu, kao i zabavni kvizovi o popularnim knjigama. Neće vam biti dosadno!
Nije pretjerano reći da je Booksa – web portal o književnosti i istoimeni književni klub u centru Zagreba – jedan od stupova književne i kulturne scene na ovim prostorima.
Već se dugi niz godina tamo mogu pronaći odlične književne kritike, kolumne odličnih pisaca, kao i vijesti te najave događanja ne samo u i ispred Bookse, već i u cijeloj državi.
Rijetko gdje ćete pronaći ovako čitljive, a odlične tekstove o čarima i mukama pisanja i čitanja kao na ovom blogu. Pokrenula ga je grupa od 12 ljudi različitih dobi, interesa i karaktera iz Splita koje je povezala ljubav prema pisanju i čitanju.
Tu ljubav, ali i svoje iskustvo sad oni dijele svakome tko se namjeri na ovaj blog. Osim autorskih tekstova o pisanju, tu možete čitati preporuke knjiga i priče članova NKV-a. Topla preporuka!
Pravi hub za sve književne, pa i neknjiževne teme. Ovo mi je jedan od najdražih književnih sajtova koje redovno provjeravam. Uvijek ima nešto za čitanje – od ulomaka iz novoobljavljenih knjiga na engleskom jeziku, savjeta o pisanju, recenzija, osobnih eseja i odličnih lista koje su inspirirale i neke od lista na ovom malom blogu.
Ekipa s ovog portala radi ono što sam i ja namjeravala, ali nikako se uhvatiti ukoštac s time – prevode odlične članke o književnosti i pop kulturi s nekih od najboljih stranih web sajtova o kulturi (neke i ja spominjem u ovom članku). Ali ne rade samo to. I oni sami pišu odlične recenzije o suvremenoj regionalnoj književnosti, kolumne i intervjuiraju pisce i druge “igrače” u ovoj prevrtljivoj branši.
Ova ovca nije obična ovca, ona je Bibliovca, ilitiga Iva R. koja je jedan od najpopularnijih knjiških blogera. I to s razlogom. Na svoj neposredan, šaljiv i pristupačan način recenzira knjige, prati najnovija knjiška izdanja i okuplja šaroliku zajednicu fellow knjigoljubaca. Njene tekstove i objave pratim gotovo od samog početka i često sam zahvaljujući njenim preporukama dolazila do odličnih knjiga (Kirka! <3)
BKZ je blog čovjeka koji piše “o onome što čitam. Ponekad samo pišem.” To su uglavnom ili suvremena djela domaćih i svjetskih autora, a ponekad poseže u prošlost za zaboravljenim klasicima. Ako volite blogove iz koji su svojevrstan potpis nečijeg istančanog književnog senzibiliteta, ali i zanimljivog, te ponekad neobičnog pogleda na svijet, svidjet će vam se Bezimena književna zadruga.
Izdavačka kuća Fraktura je nedavno pokrenula vlastiti magazin, i to u web izdanju. Ako ste ljubitelj kvalitetnih i odlično dizajniranih knjiga ove zaprešićkeizdavačkekuće, ćirnite F Magazin.
Ovaj je projekt započelo nekoliko prijatelja i s godinama se broj suradnika proširio na više od stotinu. Zato i možete svaki dan očekivati nešto novo na ovom portalu posvećenom fantastici, bilo u pisanom, filmskom ili animiranom obliku.
Možete čitati priče poznatih i manje poznatih autora, kolumne, analize filmova, knjiga i animea, intervjue s autorima i drugim bitnim sudionicima iz knjiškog i drugih srodnih svjetova kao i novosti. Možete i kupiti knjige regionalnih autora fantastike, horora i SF-a.
Još jedan portal prepun sadržaja od kojeg će svakom knjigoljupcu narasti zazubice. Ovdje isto možete pronaći hrpu autorskih tekstova o zanimljivim i aktualnim književnim temama, recenzije, citate i kulturne novosti (pogotovo one orijentirane na Srbiju).
Nećete ostati razočarani jer ovi tekstovi nisu tipični ni suhoparni. Police za knjige koje postaju mrtvački sanduci, savjeti o izdavanju prve knjige, pet pravila za dobivanje NIN-ove nagrade, samo su početak višesatnog skrolanja i čitanja sadržaja na ovoj odličnoj stranici.
Bookvicu vode Pobunjene čitateljke, kolektiv uglednih kritičarki s prostora bivše Jugoslavije koje se pobunjuju “protiv nekritičkih slavljenja autoriteta na književnoj sceni i protiv svođenja književne kritike na marketinški alat. Pobunjujemo se protiv ustaljenih pristupa na književnim scenama, jer u njima prepoznajemo mehanizme isključivanja.”
Ako volite čitati žene (koje se, nažalost, ne doživljava tako ozbiljno kao njihove muške kolege) i druge manje zastupljene skupine u društvu, zanimaju vas nekonvencionalni pristupi književnosti, pogotovo oni iz različitih teorijskih perspektiva, tekstovi na ovoj stranici (kritike, razgovori, prikazi, eseji) će vas potaknuti na misaoni angažman i natjerati vas da drugim očima gledate trenutnu književnu produkciju na ovim prostorima.
Ako pratite književnost na netu, teško da niste čuli za sad već legendarnu web stranicu Brainpickings. Ali, ako kojim slučajem niste, evo kratak opis. To je labour of love, kako taj projekt zove njegova autorica Maria Popova, Amerikanka bugarskog podrijetla. Nastao je 2006. kao newsletter koji je Popova slala najbližim prijateljima i tu stavljala sadržaj koji je pratio njen intelektualni i emocionalni razvoj.
Iako tu ima mnogo tekstova o književnosti i autorima, Popova ih kombinira s tekstovima o svemiru, odgoju, filozofiji, društvenim pitanjima (pogotovo onima rasne i LGBT+ tematike) i drugim temama koje uvijek vrijedi promišljati.
Nema čega nema na ovoj stranici koju vodi ekipa iz Gradske knjižnice u Rijeci. Tu su intervjui, prikazi knjiga, filmova, stripova, eseji i zanimljive liste o svemu kulturnom. Iako se ne bave nimalo banalnim temama, sadržaj s ove stranice uopće nije pretenciozan i nimalo dosadan.
Jedan od najpoznatijih i najprepoznatljivijih autora ovih prostora jedan je od rijetkih koji ima autorsku web stranicu, pogotovo ovako kvalitetnu. To nije tipična autorska stranica s bibliografijom, PR sekcijom i izdanim knjigama. To je svijet sadržan u pisaćoj mašini (pogledajte naslovnu stranicu!) – eseji, kritike, tekstovi posvećeni “junacima našeg doba” kao i Jergovićevi osobni odabiri suvremenih autora na koje treba obratiti pozornost.
Velški autor i fotograf Rhys Tranter (stalno ga nazivam Ranter, iako čovjek nipošto ne ranta) na svojoj web stranici/blogu objavljuje zanimljive citate, fotografije, vlastite zapise i manje poznate podatke o svjetskoj književnosti.
Nije ništa objavio od srpnja prošle godine, ali svakako preporučujem da pronjuškate po bogatoj arhivi. Pronaći ćete, među ostalim, popis Nietzscheovih neobičnih navika, Instagram objave o Van Goghu, citate iz Waldena, kao i autorove fotografije Cardiffa, okolne prirode i mjesta koja je posjetio.
Obožavate krimiće, a još više tekstove o njima? Onda je za vas ova odlična stranica, “sestra” Literary Huba, koji je spomenut negdje pri početku ovog članka.
Ovdje možete pratiti koji sve novi krimići izlaze iz tiskara, recenzije o njima i čitati zanimljive tekstove – od promišljanja queer elemenata u psihološkim trilerima, argentinskoj tradiciji kriminalističke priče, pa do vješto napisanih preporuka za filmove, serije i podcastove.
Jamčim da nećete ostati bez materijala za čitanje.
Red je da u mjesecu u kojem obilježavamo svjetski dan poezije (21.3.), napišem i jedan članak o poeziji. Kao što je očito iz naslova, ne radi se o dosadnim esejima već o listi!
Sljedeći popis posvećujem svima koji slučajno zalutaju na ovu stranicu, a pritom nikad prije nisu čitali poeziju (ili su čitali samo onu obveznu u školi). Odabrani pjesnici i njihova poezija su odlični za sve početnike u poeziji, ali i one koji vole razumljivu, lijepu i emocionalno blisku poeziju.
Mary Oliver – Pjesme* *sve što se može naći online (nažalost, još nijedna njena zbirka nije prevedena na hrvatski)
Mary Oliver je bila američka pjesnikinja (1935. – 2019.) poznata po svojoj pristupačnoj, ali vrhunskoj poeziji posvećenoj prirodi i osobnom identitetu. Nju sam otkrila prije nekoliko godina na stranici Brainpickings i odmah je zavoljela kao dragu sestru. Dogodio mi se onaj osjećaj kad ti se čini da ti je pjesnik zavirio u srce. Nadam se da će se i vama isto dogoditi kad pročitate sljedeću pjesmu.
Spavajući u šumi
Mislim da me se zemlja sjetila, uzela me natrag tako nježno, slažući svoje tamne suknje, svoje džepove pune lišaja i sjemenja. Odspavala sam kao nikad prije, kamen u riječnom koritu, ništa između mene i bijele vatre zvijezda osim mojih misli, a one su plovile lake kao moljci među granama savršenog drveća. Čitave noći sam čula mala kraljevstva što oko mene dišu, kukce i ptice koje rade svoj posao u tami. Čitave noći sam se dizala, padala, kao u vodi, hvatajući se u koštac sa svijetlom sudbinom. Do jutra sam nestala barem desetak puta u nešto bolje.
(prevela: Vera Vujović, prijevod preuzet iz časopisa Riječi)
Nada Topić – Otac
Kako pisati odličnu poeziju, i to o umrlom članu obitelji, a da ne zapadnete u patetiku? Odgovor potražite u zbirci pjesama Otac, solinske pjesnikinje Nade Topić. Kratke i očišćene od emocionalnih i stilskih viškova, ove pjesme će vas ostaviti bez daha.
Danijel Dragojević – Kasno ljeto
Danijel Dragojević je jedan od rijetkih pjesnika-miljenika šire čitateljske publike. Nije teško pogoditi zašto. Njegova poezija je prozračna, zaigrana, puna ljubavi za sva bića, živa i neživa. Pjesma Katulbo iz njegove zadnje objavljene zbirke Kasno ljeto je odličan primjer dragojevićevske zaigranosti.
Leonard Cohen – Knjiga čežnje
Ovaj poznati kanadski kantautor je bio jedan od prvih pjesnika koji me je naučio da poezija ne mora biti ukočena, zakučasta i samodopadna. Njegove pjesme u zbirci Knjiga čežnje (u knjizi ima i odličnih Cohenovih crteža) su duhovite, mračne, tužne, ponekad prekratke, ponekad preduge, ali nipošto nisu dosadne.
Walt Whitman – Vlati trave
Ok, ovog smo autora obrađivali na satovima hrvatskog kao jednog od utemeljitelja moderne američke poezije, ali premalo. Šteta, jer je Whitman također savršen prvi izbor za početnike u poeziji. Kad je 1867. izdao Vlati trave (Leaves of grass) zadivio je ali i šokirao učmalu i konzervativnu američku javnost. Njegove pjesme napisane u slobodnom stihu (revolucionaran izbor u devetnaestoljetnoj poeziji!) doslovno frcaju snagom, energijom i panteističkom ljubavlju prema muškarcima, ženama, gradovima, Americi -svemu. Pročitajte prve stihove pjesme I sing the body electric iz zbirke Vlati trave pa ćete vidjeti o čemu govorim.
I sing the body electric, The armies of those I love engirth me and I engirth them, They will not let me off till I go with them, respond to them, And discorrupt them, and charge them full with the charge of the soul.
Was it doubted that those who corrupt their own bodies conceal themselves? And if those who defile the living are as bad as they who defile the dead? And if the body does not do fully as much as the soul? And if the body were not the soul, what is the soul?
Nastavak i druge Whitmanove pjesme pročitajte ovdje.
Pablo Neruda – Sto ljubavnih soneta
Poezija i ljubav idu jedno uz drugo kao pizza s origanom – jer poezija u kojoj ne osjećate ljubav nije poezija, kao što pizza bez origana nije pizza (barem po meni). Neke od najpopularnijih ljubavnih pjesama se nalaze u Sto ljubavnih soneta, zbirci čileanskog pjesnika i književnog nobelovca Pabla Nerude. Neruda u svojim pjesmama koristi bujnu i erotičnu metaforiku, ali je opet jednostavan za čitanje i savršen za citiranje po društvenim mrežama.
Evo jedna od njih u nastavku:
Hoću da znam jednu stvar.
Znaš kako je to ako gledam kristalni mjesec, crvenu granu spore jeseni u mom prozoru, ako dotaknem uz vatru neopipljiv pepeo ili izborano tijelo klade, sve me odvodi tebi kao da je sve što postoji, mirisi, svjetlost, metali poput barčica što plove ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro, ako malo – pomalo prestaneš da me voliš i ja ću prestati tebe da volim malo – pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš ne traži me jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim vjetar zastava što prolazi kroz moj život i odlučiš da me ostaviš na obali srca u kome imam korijena zapamti da ću toga dana, toga časa dići ruke iščupati svoje korijene u potrazi za drugim tlom.
Ali ako svaki dan, svaki sat, prestaneš da mi budeš sudbina s neumoljivom slašću, ako se svakoga dana popne jedan cvijet do tvojih usana tražeći me o ljubavi moja, o moja u meni se sva ta vatra ponavlja, u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno, Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena, i sve dok živiš biće u tvojim rukama ne napuštajući moje.
Rupi Kaur – Mlijeko i med
Priznajem, ne sviđa mi se poezija Rupi Kaur. Ali ne mogu zatvoriti oči pred činjenicom da je zahvaljujući njoj, ali i drugim instagram pjesnicima, poezija zadobila pozornost mladih diljem svijeta.
Osim toga, velika je vjerojatnost da će neki čitatelji Kaurine poezije s vremenom početi istraživati i druge pjesnike i druge poetike. I na tome sam joj zahvalna, jer poezija zbilja može uljepšati život. Zato sam i stavila Kaurinu zbirku pjesama Mlijeko i med na popis.
Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio.
Kad sam prvi put čitala nešto od Yoko Ogawe, osjećala sam mješavinu šoka i divljenja. Šok zbog mračnih tema njenih priča i divljenje zbog očite vještine s kojom Ogawa plete svoje priče i pogotovo likove.
Ali još veće iznenađenje sam doživjela kada sam,nakon skoro deset godina, pročitala roman Profesorova omiljena jednadžba. Uopće nisam mogla prepoznati onaj okrutni autorski potpis iz Grizodušja.
Autorica je okrutnost i hladnoću zamijenila toplinom i empatijom prema ekscentričnom profesoru matematike čije pamćenje traje samo 80 minuta i onda sve počinje ispočetka, njegovoj čistačici – vrijednoj samohranoj majci desetogodišnjeg dječaka Korjenka, kako ga je nazvao Profesor i samom dječaku koji s dječjom otvorenošću prihvaća ostarjelog matematičara.
Iako sama premisa romana obećava lude zaplete i još luđe rasplete, autorica nije išla u tom smjeru. Ovo je slice of life priča, koja prikazuje kako ljudi pokušavaju predvladavati prepreke u komunikaciji i kako riječi nisu jedini način izražavanja svojih najdubljih misli i težnji, što dobro zna Profesor čija je strast matematika.
Taj predmet koji je, vjerujem, milijunima djece zadavao glavobolje i mučnine (pogotovo prije kontrolnog :D), ovdje je prikazan na sasvim drukčiji način, gotovo kao božansko biće koje u svoje naručje prima sve brojeve kao i ljude. Čitajući ovu knjigu sam shvatila koliko je matematika prisutna u svakodnevnim stvarima. Da su nas učili matematiku na način na koji Profesor objašnjava pripovjedačici, mislim da bi više cijenili ovaj “univerzalni jezik”.
Eulerova formula
Jednako me je iznenadila toplina i empatija koju likovi imaju jedni za druge. Pripovjedačica je brižna, radi Profesoru ručak i večeru, čisti njegovu neurednu kućicu, njeguje ga dok je bolestan, a njen sin Korjenko također pokazuje nježnost i otvorenost prema profesoru – uskoro se razvija i prijateljstvo utemeljeno na zajedničkom interesu, bejzbolu.
Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je odlično osjenčan lik Profesora koji nije prikazan kao tipičan ekscentrični profesor (iako je itekako ekscentričan – nosi ljepljive papiriće po cijelom tijelu s bitnim informacijama!), već kao punokrvna osoba sa svojom prošlošću, željama i žaljenjima. Šteta što autorica nije više zašla u Profesorovu prošlost, ali to bi onda bio sasvim drukčiji roman, jer je naglasak ipak na njegovom odnosu sa pripovjedačicom i Korjenkom.
Profesorova omiljena jednadžba nema mana, barem ne onih koje strše i kvare cjelokupni dojam knjige. Dovoljno je duga da vam se njeni likovi zavuču pod kožu, a dovoljno kratka da ne zađe u patetiku i ne dosadi.
Knjigu možete kupiti na webshopu izdavačke kuće HENA COM.
Književni kanon je legendaran po svojoj stabilnosti i neizmjenjivosti. Generacije i generacije učenika i studenata na satovima književnosti uči uvijek iste autore. Iako je većina tih autora itekako zadužila svijet svojim djelima, postoji veliki broj autora i autorica pogotovo koje također svojim književnim radom zaslužuju postati dijelom književnog panteona.
Nažalost, gotovo sve autorice s ovog popisa uopće nisu prevedene na hrvatski, stoga je jedina prilika za upoznati se s njihovim djelom kupnjom njihovih knjiga na izvornom jeziku ili u prijevodu na engleski jezik.
Djuna Barnes
Djuna Barnes (1892 – 1982) je bila američka spisateljica, novinarka i ilustratorica. Barnes je obilježila književnost romanom Nightwood (1936) specifičnom po svom modernističkom stilu kao i tematizaciji lezbijskih odnosa.
Ovu knjigu su obožavali raznoliki pisci – od T.S.Elliota (koji je napisao predgovor prvom izdanju), velškog pjesnika Dylana Thomasa pa do američkog pisca Williama Burroughsa.
Bila je poznata i kao istraživačka novinarka. Za potrebe članka u New York World, dobrovoljno se podvrgla prisilnom hranjenju – koje se inače koristilo na “neposlušnim” sufražetkinjama koje su se u to vrijeme borile za ženska prava.
Iako je bila izrazito cijenjena u umjetničkim krugovima, potkraj života se povukla u osamu i tako živjela do samog kraja. Navodno je američki pjesnik e.e.cummings, koji jej živio blizu nje u New Yorku, često provjeravao kako je vičući prema njenom prozoru: “Ej, Djuna! Jesi li još živa?”
Djuna Barnes, Wiki Commons
Irmgard Keun
O Irmgard Keun smo već pisali u rubrici Zaboravljeni pisci. Ova njemačka autorica (1905 – 1982) predstavlja odličan uvid u život u Njemačkoj pred početak nacističke vladavine kao i II. svjetskog rata.
U fokusu su joj uglavnom bile mlade žene koje se moraju svim sredstvima izboriti za svoj položaj u ondašnjem društvu. No, Keun nije bila samo društvena kroničarka. Odlikuje ju odličan smisao za humor i za psihologizaciju likova zbog čega njene knjige još uvijek mogu biti privlačne za čitatelje.
„For a thousand people who want to be loved, there may be perhaps just one who wants to love.“
Anita Loos
Anita Loos, Wikipedia
Ova američka spisateljica i scenaristica (1888 – 1981) je žarila i palila hollywoodskom scenom 20ih i 30ih godina 20. stoljeća. 1914. je postala prva stalno zaposlena scenaristica u Hollywoodu. Prema njenom satiričnom romanu Muškarci više vole plavuše je snimljeno više filmskih verzija, od kojih je najpoznatija ona s Marylin Monroe i Jane Russell u glavnim ulogama. Zahvaljujući svom scenarističkom iskustvu, njena su djela slikovita, lako čitljiva i puna odličnih dijaloga.
Jane Rusell i Marilyn Monroe u filmu Gentlemen prefer blondes (1953)
Silvina Ocampo
Silvina Ocampo, Wikipedia
Južnoameričku književnost su u svijetu učinili poznatom muški autori poput Gabriela Garcije Marqueza, Julia Cortazara, J. L. Borgesa i drugih. Međutim, i žene su također pisale i objavljivale odlične knjige.
Jedna od njih je bila Silvina Ocampo, argentinska spisateljica koja je djelovala u istom krugu književnika kao i legendarni Borges (zajedno s njim i mužem Adolfom Bioyom Casaresom je uredila kolekciju fantastičnih priča), a sestra joj je bila legendarna urednica Victoria Ocampo koja je pomogla Borgesu na početku njegove književne karijere.
Kao i Borges bila je fascinirana fantastičnim, ali je za razliku od njega priče smještala u obične, svakodnevne situacije. Međutim, zbunjivala je ondašnje književne kritičare okrutnošću i upotrebom groteske. Sama je u jednom od rijetkih intervjua rekla da je argentinska akademija nije htjela prihvatiti kao člana jer su njezine priče preokrutne!
Većina likova u tim pričama su djeca, upravo zato jer svojim naivnim pogledom na svijet mogu prikazati brutalnost i apsurd svijeta u kojem žive.
Srećom, nakon njene smrti je porastao interes za njezino književno djelo, pogotovo na engleskom govornom području. Američke izdavačke kuće su tako objavile njezine sabrane priče (Thus were their faces, NYRB) i Los que aman, odian (Those who love, hate) detektivski roman napisan s mužem Alolfom Bioyem Casaresom.
Leonora Carrington
Leonora Carrington (1917. – 2011.) je bila engleska slikarica, kiparica i spisateljica koja je veliki dio života provela u Meksiku.
Iako je svojevremeno bila poznata kao slikarica, ostavila je traga i u književnosti.
Kao i njezine slike, i ono što je pisala je obilježeno nadrealizmom, simbolizmom i makabričnim motivima. Ove karakteristike najviše dolaze do izražaja u njezinim kratkim pričama i kratkom romanu The Hearing Trumpet (1976) o ekscentričnoj starici Marian Leatherby koja na poklon dobije trubu da bolje čuje, ali pritom sazna da ju njezina obitelj želi strpati u starački dom. Ulaskom u dom, Marian uđe u fantastični svijet pun intrige, okultizma i ubojstava.
Leonora Carrington, Autoportret
Ako vas zanima umjetnost ove osebujne autorice i slikarice, pogledajte mini-dokumentarac britanskog Tate museum na Youtubeu.
Ivy Compton – Burnett
Ivy Compton – Burnett
Ova engleska autorica koja je djelovala početkom 20. stoljeća je legendarna po svojim kompleksnim romanima u kojima je secirala odnose u ondašnjoj engleskoj srednjoj klasi. Specifična je po tome što je dijalog sačinjavao većinu sadržaja tih romana kao i po slobodnoj upotrebi interpunkcije. Iako je bila cijenjena za života (osvajala je nagrade za svoje romane), nakon smrti pada u zaborav. No, posljednjih godina ponovno se za ovu autoricu pokazalo zanimanje, a prevedena je na različite jezike.
Počasni spomen: Octavia Butler, Carson McCullers, Ann Radcliffe, Jean Rhys,Clarice Lispector
Pojam self-love ili njegova inačica self-care su postali jedni od temeljnih pojmova internetske terminologije. Već se stoljećima toliko daje naglasak na romantičnu ljubav kao jedan od načina samoostvarenja, da se zanemarilo bitnost ljubavi prema sebi.
Da bismo voljeli nekoga moramo prvo voljeti sebe, zar ne? Koliko je ljudi u lošim vezama zato što nisu prvo naučili voljeti sebe i koliko je ljudi nesretno kad ostanu sami sa sobom? Kao što je Carl Jung rekao: “Ne mogu voljeti nikoga ako ne volim sebe.”, a slično je izrečeno i u Bibliji: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”
Ljubitelji književnosti će se složiti da poezija najbolje opisuje i izražava fenomoen ljubavi. Legendarne su primjerice, Nerudine pjesme o ljubavi (“Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove…”) ili Shakespearovi soneti (“Hoću li te s danom usporedit ljetnim?”). Većina tih pjesama govori o romantičnoj ljubavi. No, postoje li pjesme koje govore o ljubavi prema sebi? Itekako ih ima! Zato ćemo danas na Valentinovo podijeliti s vama neke od njih.
Mary Oliver – Wild Geese
You do not have to be good.
You do not have to walk on your knees
for a hundred miles through the desert repenting.
You only have to let the soft animal of your body
love what it loves.
Tell me about despair, yours, and I will tell you mine.
Meanwhile the world goes on.
Meanwhile the sun and the clear pebbles of the rain
are moving across the landscapes,
over the prairies and the deep trees,
the mountains and the rivers.
Meanwhile the wild geese, high in the clean blue air,
are heading home again.
Whoever you are, no matter how lonely,
the world offers itself to your imagination,
calls to you like the wild geese, harsh and exciting —
over and over announcing your place
in the family of things.
Walt Whitman – Ja svetkujem samoga sebe
“Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe, a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti, jer svaki atom koji pripada meni, pripada takoñer i tebi.”
Iz pjesme Pjesme o samom sebi. U cijelosti je možete pročitati ovdje.
Maya Angelou – Still I Rise
You may write me down in history With your bitter, twisted lies, You may trod me in the very dirt But still, like dust, I’ll rise.
Does my sassiness upset you? Why are you beset with gloom? ’Cause I walk like I’ve got oil wells Pumping in my living room.
Just like moons and like suns, With the certainty of tides, Just like hopes springing high, Still I’ll rise.
Did you want to see me broken? Bowed head and lowered eyes? Shoulders falling down like teardrops, Weakened by my soulful cries?
Does my haughtiness offend you? Don’t you take it awful hard ’Cause I laugh like I’ve got gold mines Diggin’ in my own backyard.
You may shoot me with your words, You may cut me with your eyes, You may kill me with your hatefulness, But still, like air, I’ll rise.
Does my sexiness upset you? Does it come as a surprise That I dance like I’ve got diamonds At the meeting of my thighs?
Out of the huts of history’s shame I rise Up from a past that’s rooted in pain I rise I’m a black ocean, leaping and wide, Welling and swelling I bear in the tide.
Leaving behind nights of terror and fear I rise Into a daybreak that’s wondrously clear I rise Bringing the gifts that my ancestors gave, I am the dream and the hope of the slave. I rise I rise I rise.
Lucille Clifton – Won’t you celebrate with me?
won’t you celebrate with me what i have shaped into a kind of life? i had no model. born in babylon both nonwhite and woman what did i see to be except myself? i made it up here on this bridge between starshine and clay, my one hand holding tight my other hand; come celebrate with me that everyday something has tried to kill me and has failed
Lang Leav – Self Love
Once when I was running, from all that haunted me; to the dark I was succumbing- to what hurt unbearably.
Searching for the one thing, that would set my sad soul free.
In time I stumbled upon it, an inner calm and peace; and now I am beginning, to see and to believe, in who I am becoming- and all I’ve yet to be
Gotovo svim ljubiteljima književnosti je poznato da su romani najpopularnija književna forma, čak i u suvremenom svijetu, opsjednutim efektivnošću, skraćivanjem svega što iziskuje puno vremena i skraćenom pažnjom.
Čudno, s obzirom na to da postoje kratke priče, za koje se može reći da više pristaju suvremenom senzibilitetu. Pročitate jednu priču, zatvorite knjigu i vratite joj se kad opet imate vremena. Ali dobro, ovo nije esej o odnosu kratke priče i suvremenog senzibiliteta, već preporuka za čitanje, pa hajmo dalje.
Neke od ovih predloženih 12 zbirki sadrže majstorske primjere kratke priče, dokaz da priča od deset ili dvadeset stranica može izreći daleko više od debelih romana. Nadam se da ćete pronaći nešto za sebe i da ćete zavoliti kratke priče.
Raymond Carver – Katedrala
Zbirka priča nazvana prema jednoj od priča u zbirci, meni najdražoj Carverovoj, o isfrustriranom tipu koji upozna slijepog prijatelja svoje žene. Ova je zbirka originalno objavljena davne 1983. (tako da nije zadnja objavljena Carverova zbirka priča, kako piše u tekstu na koricama) i u njoj možemo vidjeti kako Carver sve više dovodi do majstorstva svoj stil koji je izvršio oogroman utjecaj na kratku priču, pogotovo u Hrvatskoj.
Glavni likovi ovih priča su uglavnom pripadnici američke radničke klase, obični ljudi s obiteljima i svakodnevnim problemima. No, Carver nekad uspješno, nekad manje uspješno, tu običnost pretvara u začudnost i uzdiže na univerzalnu razinu svojim smislom za detalje i suptilnu psihologizaciju likova.
Iako su neke priče naoko nejasne zbog nedogađajnosti i svojih otvorenih završetaka, jako su atmosferične, a i sami likovi su itekako prepoznatljivi.
Sherwood Anderson – Winesburg, Ohio
Winesburg, Ohio je zbirka sastavljena od dvadeset dvije priče o stanovnicima ovog gradića u srcu Amerike. Većinu ih povezuje posvemašnja usamljenost i nemogućnost probijanja iz tog mjesta. Jedini kojem to uspije je osamnaestogodišnjem Georgeu Willardu koji je još jedna poveznica među pričama.
Valent Pavlić – Evanesco
Iako je objavljena 2014. ova zbirka priča tadašnjeg književnog debitanta (u međuvremenu je objavio još jednu zbirku priča Prepreke. Prečaci) me je iznenadila svojim izbjegavanjem eksplicitne suvremenosti (iako se njome itekako bavi), uvjerljivim i pročišćenim stilom pisanja netipičnim za prve zbirke.
Britansko-japanski (ili japansko-britanski?) pisac i nobelovac Kazuo Ishiguro pripada onoj skupini autora koji su popularnost i ugled stekli isključivo svojim romanima (Nikad me ne puštaj, Blijed pogled na bregove, Zeleni div, Ostaci dana). Ali, sasvim se dobro snašao i u kratkoj priči, a dokaz za to je ova zbirka koja se uglavnom bavi glazbenicima i glazbi, a priče se uglavnom događaju u sumraku.
Prije dvije godine sam napisala kratki prikaz ove zbirke koji možete pročitati ovdje.
O. Henry – Zimzelene priče(22 priče s kvakom)
Mislim da je ovo jedini hrvatski prijevod ovog američkog autora, jednog od otaca američke kratkopričaške tradicije.
Priče u ovoj zbirci su jako zabavne zahvaljujući humoru, brzoj radnji, nenadanim obratima, a pogotovo nenadanim završetcima (zbog toga podnaslov). Uopće se ne bi reklo da je autor pisao svoje priče početkom dvadesetog stoljeća!
Anton Čehov – Prva ljubav/Debeli i mršavi
Teško je izdvojiti jednu Čehovljevu zbirku kratkih priča, pa evo dvije. Obe zbirke su odličan primjer Čehovljeve vještine u komprimiranju velikih egzistencijalističkih tema u kompaktne cjeline koje odišu atmosferom i empatijom za likove. Nije čudo zašto je upravo Čehov jedan od nenadmašnih majstora kratke priče.
Koju god zbirku da odaberete, nećete pogriješiti.
Kristen Roupenian – Znaš da to želiš
Ova zbirka priča američke autorice Kristin Roupenian je svojevremeno bila željno iščekivana, ponajviše zbog priče Cat person (čiji naslov, zanimljivo, u hrvatskom izdanju nije preveden) o jednom neobičnom dejtu, prvi put objavljene u prestižnom časopisu New Yorkeru (priču u originalu možete pročitati ovdje) na kraju 2017.
Za razliku od većine kratkih priča, Cat Person je brzo postala viralna i hvaljena kao precizan i dobro izveden prikaz suvremenih muško-ženskih odnosa i kulture dejtanja.
Cat Person je dobar preview za ono što vas čeka ako se odlučite pročitati cijelu zbirku. Zajednički nazivnik priča su nimalo simpatični likovi koji rade nimalo lijepe stvari jedne drugima.
Šokantne, ali povremeno smiješne i satirične, ove priče će se svidjeti ljubiteljima suvremenih tema koji vole nesimpatične, loše likove.
Lucia Berlin – Priručnik za spremačice/Večer u raju
Još jedna dvostruka preporuka, ne zato što je teško odabrati samo jednu, već zato što je za potpuno iskustvo potrebno pročitati obje knjige.
Lucia Berlin je inspiraciju za svoje priče obilno crpila iz svog života i to na jedan dirljiv i očaravajući način osvjetljavajući pritom ne samo svoje likove, već i čitatelje koji ako ne osjećaju empatiju, barem razumiju te likove ovisnike/ovisnice (većina protagonista su žene), umorne majke, radnice na šalterima, bolesne od raka itd.
Berlin se često uspoređuje sa Carverom, ali ja ne bih uspoređivala njih dvoje jer iako pišu o naoko sličnim temama, njihova perspektiva je itekako različita, a moram priznati da mi je draža njezina perspektiva.
Za razliku od Carvera, Lucia Berlin se počela cijeniti tek iza smrti 2003. godine. Iako nije tu da vidi svjetski odjek svog rada, svojim je pričama stekla čvrstu poziciju u književnom panteonu.
Mariana Enríquez – Što smo izgubili u vatri
Argentinska književnost zadnjih godina rađa prezanimljive talente. Jedna od njih je autorica Mariana Enríquez i odnedavno je i naše čitateljstvo ima priliku upoznati.
Izdavačka kuća Hena com krajem siječnja je izdala njenu zbirku priča Što smo izgubili u vatri.
Zbirka se sastoji od dvanaest priča koje na zanimljiv i inovativan način kombiniraju naturalizam sa hororom. Ako volite horore, krv i okultizam, svakako pročitajte ovu zbirku.
Silvina Ocampo – Thus Were Their Faces (Selected Stories)
Još smo u Argentini, ali smo se vratili u prošlost. Sredinom 20.stoljeća argentinskom književnom scenom je vladala još jedna odlična pripovjedačica Silvina Ocampo. Žena Alolfa Bioya Casaresa (autora romana Morelov izum, objavljen u Hrvatskoj u izdavačkoj kući Disput) i prijateljica legendarnog Jorge Luisa Borgesa (zajedno su napisali jednu knjigu) je jednako kao i spomenuti kolege pisci inovativna i maestralna u svojim knjigama.
U to ćete se uvjeriti ako pročitate zbirku priča Thus Were Their Faces (NYRB, 2015), selekciju njenih najboljih priča. Ove je priče teško definirati jer su začudna mješavina fantastike i realizma, uglavnom pisane iz ženske perspektive. Ali, ako želite pročitati nešto novo i drukčije, svakako odaberite ovu nepravedno zanemarenu autoricu.
Haruki Murakami – Muškarci bez žena
Haruki Murakami je jedan autora na koje je ogroman utjecaj izvršila američka književnost, pogotovo kratkopričaška forma. Taj se utjecaj najviše vidi u zbirci Muškarci bez žena (naslov je mig na istoimenu prvu zbirku priča Ernesta Hemingwaya).
Očito, protagonisti ovih sedam priča su muškarci bez žena, ali na različite načine. Od Murakamijevog ležernog i prohodnog stila pisanja (još jedan američki utjecaj) učinit će vam se da je prošlo tek pet minuta, a već će biti noć i bit ćete na zadnjoj priči. Ako se volite izgubiti u pričama o usamljenim muškarcima, ova je zbirka idealan izbor.
Etgar Keret – Kvar na rubu galaksije
Ako ste već čitali kratke priče, teško da niste čuli za ovog izraelskog pisca. Kvar na rubu galaksije je njegova najnovija prevedena zbirka priča na hrvatski jezik (objavljena u ljeto 2020., u izdanju zaprešićke izdavačke kuće Fraktura).
Keret se ne boji eksperimentirati – neke priče se mogu nazvati mikropričama, neke su napisane u formi e-maila, a većina ih je toliko maštovita da se zamislite odakle ovom tipu dolaze takve ideje (npr. priča Pretposljednji put kad su me ispalili iz topa o muškarcu koji se zaposli kao ljudsko tane u cirkusu ili lik iz priče Rođendan cijele godine koji kupuje tuđe rođendane).
No, najveća Keretova vještina se očituje u tome što uspijeva iskombinirati otkačenost i izrazitu tankoćutnost i empatiju za svoje likove, što malo kome uspijeva.
Kako nazvati ove priče? Mikro priče, flash priče, poezija u prozi, crtice ili anegdote? Svakako, radi se o jednom neobičnom književnom žanru kojeg osim sažetosti odlikuje poetičnost, začudnost, a nerijetko i humor. Ako čekate u redu ili ste na puš pauzi ili naprosto ne znate kako iskoristiti slobodno vrijeme, pročitajte nekoliko mikro priča u nastavku.
Priče koje će vas omamiti, rastužiti, nasmijati,očarati, šokirati, od kojih će vas zaboliti glava.
Pročitat ćete ih za manje od 5 minuta, ali će vam dugo ostati u mislima.
Joyce Carol Oates – Udovičina prva godina
Preživjela sam.
Ernest Hemingway
Na prodaju dječje cipelice. Nikad nošene.
Amelia Gray
For Sale: baby shoes, worn a lot. Please buy these old-ass baby shoes
David Albahari – Savršenstvo
Najviše sam volela, kaže žena, da plešem sama. Odabrala bih ugao, uvukla se u njega, i plesala kao da niko drugi ne postoji na ovom svetu. Nekada sam plesala okrenuta prema uglu, zagledana u oštru liniju spoja zidova, potpuno posvećena njenom savršenstvu. A onda me je neko odveo u diskoteku u kojoj su sve prostorije bile zaobljene. Mogla sam, naravno, da odem u središte, savršenstvo je tu jednako onom u uglu, ali ne, ja sam samo stajala, okružena ljudima, i nisam uspevala da se pokrenem. Od tada više ne plešem.
Augusto Monterroso – Dinosaur
“Kad se probudio, dinosaur je još uvijek bio tu.”
Adhiraj Singh – Untitled
“im sorry, its a girl” said the doctor to the father.
“no, im sorry, youre a sexist” said the girl child to the world.
Lydia Davis – Ödön von Horváth
Ödön von Horváth šetao se jednom po bavarskim Alpama kad je, malo dalje na stazi, otkrio kostur nekog muškarca. Muškarac je očito bio planinar jer je na sebi još imao naprtnjaču. Von Horváth je otvorio naprtnjaču koja je djelovala kao da je gotovo sasvim nova. U njoj je našao pulover i još neku odjeću; vrećicu nečeg što je nekad bila hrana; dnevnik; i razglednicu bavarskih Alpa, spremnu za slanje, na kojoj je pisalo: “Predivno se provodim!”.
Bruce Holland Rogers
Sedela je čitajući priču o ženi koja je sedela u autobusu čitajući priču, zatim diže pogled i vide da je ona, zapravo, žena koja sedi u autobusu čitajući priču, mada joj se činilo da samo trenutak ranije uopšte nije bila u autobusu, da je, zapravo, živela jedan sasvim drugačiji život, ali koji i kakav sada nije mogla da se seti.
Franz Kafka – Najbliže selo
Moj je djed običavao govoriti: -Život je začudno kratak. Sad mi se u sjećanju toliko sažimlje da, na primjer, jedva mogu shvatiti kako se jedan mladić mogao odlučiti da odjaše u najbliže selo a da se ne boji – neovisno o mogućim nesretnim slučajevima – da ni vremenski raspon običnog života što sretno teče, ni približno nije dovoljan za takav izlet konjem!
Franz Kafka – Duga priča
Gledam devojku u oči, i bila je to veoma duga ljubavna priča, sa grmljavinom i poljupcima i munjama. Ja živim brzo.
Lada Vukić – Slonovi
Za domaći je trebalo napisati pjesmu. Tema slobodna. Lako je pjesnicima. Njima uvijek nešto padne na pamet. Gledao sam u nebo, ali nisam vidio ništa osim jednog velikog bijelog slona. S Ivanom nije bilo tako.
-Ja ću rodoljubnu, rekao je. O tati i ratu. O granatama. O slobodi. Uzeo je olovku i bilježnicu te stao pisati. Nisam ga gledao, ali sam čuo kako mu slova škripe po papiru. Bila je to duga pjesma. Da mi je samo bilo znati odakle je izvlačio riječi?
U međuvremenu se na nebu nakupilo cijelo krdo slonova. S izduženim surlama tulili su kao da mi se rugaju. A onda sam zaškiljio očima, pa mi se učinilo ako samo ispružim ruku dohvatit ću im kljove. Za sreću. Za izgubljenu inspiraciju.
Sutradan sam dobio jedinicu. Ivan, normalno, peticu. Pa nije mi baš bilo normalno, s obzirom da svi znaju da Ivanov tata nikada nije bio u ratu. Mogao sam i ja tako, pisati kako sam cijele noći jahao krdo bijelih slonova.
A.Z. Stolica – **
Dvije sestre, beskućnice u poznim godinama, sjede na podu zagrebačkog glavnog kolodvora, prekrivene kesama i novinama koje, skupa s njima, tvore veliku hrpu, pričaju s nekom ženom, ne čujem što pričaju, žena odlazi, viknu joj sretno!
Gotovo svi koji prate filmove i književnost znaju da su filmovi Harry Potter, Gospodar prstenova ili Ponos i predrasude nastali na temelju književnih predložaka, da uzmemo neke najpoznatije primjere.
Ovaj uzajamni odnos književnosti i filma seže do samih početaka filmske umjetnosti, a održava se i danas. Posljednjih godina ima puno filmskih i serijskih ekranizacija različitih knjiga.
Ovo su neke od njih.
Queen’s Gambit (2020)
Svi živi hvale ovu seriju o genijalki Elizabeth Harmon koja rastura u šahu pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ali, koliko njih zna da je serija utemeljena na romanu Queen’s Gambit, američkog autora Waltera Tevisa? Još jedna zanimljivost je i što je Tevis napisao roman The Man Who Fell To Earth na kojem je utemeljen istoimeni film iz 1976. u kojem je glumio David Bowie, a koji je režirao britanski redatelj Nicholas Roeg.
Prvo izdanje romana Izvor: Wikipedia
Bridgerton (2020)
Još jedna Netflixova serija u produkciji legendarne američke scenaristkinje Shonde Rimes (sjećate li se serije Skandal?) koja je zavela milijune ljudi (pogotovo žena) krajem 2020. godine. Bridgerton je zapravo adaptacija niza romana američke autorice Julie Quinn o obitelji Bridgerton iz perioda vladavine kralja Georgea III.
Drama se fokusira na obitelj Bridgerton: Violet, udovica Lady Bridgerton; njezina četiri sina, Anthonyja, Benedikta, Colina i Gregoryja te njene četiri kćeri, Daphne, Eloise, Francescu i Hyacinth, a tu je i mnoštvo drugih likova.
Iako su neki razočarani ekranizacijom i kažu da su romani puno bolji, čak i ako niste čitali romane, u Bridgertonu ima pozamašna doza seksa, spletki i privlačnih ljudi – savršen recept za binge watching.
Normalni ljudi (Normal people, 2020)
špica serije Normal People (HBO, 2020) Izvor: Wikipedia
Iza ovog sasvim uobičajenog i normalnog naslova se krije jedna od najgledanijih serija prošle godine. HBO je upravo u jeku pandemije koronavirusa izbacio prvu sezonu serije o Cornellu i Marianne, dvoje mladih Iraca koje veže strastvena ljubavna veza, ali ih dijeli njihov socijalni status kao i društvo/društva u kojima se kreću.
Serija se temelji na romanu irske autorice Sally Rooney, pravog književnog otkrića prošlih godina. Upravo zbog fokusa na generaciju milenijalaca prozvana je, pomalo pretenciozno, glasom svoje generacije. Ali šta je da je, uspjela je svojim jednostavnim, ali privlačnim i iskrenim stilom privući milijune čitatelja.
Upravo je uspjeh književnog predloška potaknuo face iz televizijskog svijeta da naprave adaptaciju Normalnih ljudi.
Kod nas je objavljen roman Normalni ljudi, ali i prvijenac Razgovori s prijateljima – sve u izdanju zaprešićke izdavačke kuće Frakture.
Naslovnica hrvatskog prijevoda romana Normalni ljudi Izvor: Fraktura
Soba (Room, 2015)
Prvo izdanje knjige u Ujedinjenom Kraljevstvu Izvor: Wiki
Irska autorica Emma Donoghue napisala je scenarij na temelju svoje dotad neobjavljene knjige. Scenarij je jako brzo prodan, knjiga je objavljena 2010., a tek 2015. snimljena je odlična ekranizacija s Brie Larson u glavnoj ulozi – Larson je za svoju ulogu osvojila Oscara.
Donoghue inače iza sebe ima impozantnih 11 romana, zadnji objavljeni je The Pull Of The Stars (2020) o pandemiji španjolske gripe u Dublinu 1918. Nadajmo se da će naši izdavači prevesti još neke njene romane.
Jojo Rabbit (2019)
Scena iz filma JoJo Rabbit
Ovaj otkačeni film o dječaku Johannesu “JoJo” Beltzeru i njegovom imaginarnom prijatelju – Adolfu Hitleru je bio jedan od filmskih hitova 2019. godine.
Hrabra mješavina ozbiljnih tema (radnja se ipak odvija u nacističkoj Njemačkoj) Zanimljivo je što se ovaj film temelji na romanu Caging Skies novozelandsko-belgijske autorice Christine Leunens.
Novozelandsko izdanje romana Izvor: penguin.co.nz
Dolazak (Arrival, 2016)
scena iz filma Arrival (2016)
Popularni blockbuster francuskog redatelja Denisa Villenueva je utemeljen na kratkoj priči Story of your life iz zbirke SF priča Stories of your life autora Teda Chianga.
Priča i film se bave pokušajima znanstvenika i lingvista da odgonetnu jezik izvanzemaljaca koji su stigli na Zemlju.
No, ovo nije klišejna priča o ljudima i izvanzemaljcima. Više od svega, film i priča tematiziraju odnos jezika i stvarnosti, koliko možemo utjecati na budućnost te kolike su mogućnosti iskrene komunikacije ne samo između različitih vrsta, već i između ljudi međusobno.
Naslovnica zbirke priča Stories of your life and others Izvor: Wikipedia
Čim je objavljena, nova knjiga Maše Kolanović (1979.) je počela ubirati pohvale kritike, ali i čitatelja. Dodatno joj je i pomogla ovogodišnja Nagrada Europske unije za književnost.
Crna knjiga na čijim koricama čitatelju maše kostur s (anđeoskim) krilima mi je svako malo iskakala na ekranu. Naravno da me je to zainteresiralo, pogotovo usporedbe s Kafkom (kukci i ljudska otuđenost). Ali dogodilo se da sam tek ovih dana, zapravo, u jednu večer, pročitala svih dvanaest priča.
Dakle, radi se o knjizi koja se, usprkos obujmu od 212 stranica, brzo čita.
Iako su neke priče zabavne (prva, Živizakopani – tetka je ❤), a neke precizno iako nesuptilno kritiziraju suvremeno kapitalističko društvo i njegove kukce, pardon, kupce (npr. priča Revolucija – očit mig na onu do povraćanja izreklamiranu Tele2 revolucija tarifu ili malčicu zaigranija Uslučajudoživljenja), ipak sam malo razočarana jer u većini priča prevladava već spomenuti angažirani aspekt. Što nije loše samo po sebi, ali u ovom slučaju ne ostavlja prostora razvoju likova, a i pri kraju postane zamorno i predvidivo. Uz to, nije da je u ovim pričama autorica osvjetlila dotad nepoznat aspekt naših bijednih, kukcolikih (?) života.
Daleko najbolja priča je Škrinja – o djevojci i njenoj baki s kojom otvara škrinju svoje pokojne majke. U njoj se uglavnom nalazi odjeća koju je majka mahnito kupovala preko interneta kao obrambeni mehanizam protiv bolesti od koje je umrla dok je pripovjedačica bila dijete.
Za razliku od gore spomenutih priča, ovdje je uspostavljena ravnoteža između angažiranog (mahnita potrošnja kao obrambeni mehanizam) i univerzalnog (odnos majke i kćeri, odnosno upoznavanje mrtve majke kroz njene stvari). Natruhe ovog balansa se javljaju u pričama Frižider (opet su protagonistice baka i unuka u ljetom oparenom Zadru) i Beskraj (o borbi između društvenih očekivanja i nimalo idiličnoj realnosti novih majki, prikazanoj kroz koncept majčinog mlijeka kao potrošne robe).
Još bih spomenula uspješnu međuigru vizualnog i tekstualnog aspekta. Ilustracije potpisuje sama autorica (ako ste čitali SloboštinuBarbie i tamo ste mogli vidjeti njene ilustracije), rijetkost u našoj književnosti.
Bilo bi super kad bi izdavači počeli uvoditi ilustracije i u ostala književna djela za odrasle ❤.
Sve u svemu, knjiga koja je dobra, ali ipak precijenjena.
Povodom ovogodišnjeg Dana žena se prisjećamo književnica koje su svojim radom i djelom promijenile svijet književnosti, što se nerijetko pripisuje samo njihovim muškim kolegama po peru.
Ove su žene svojim talentom, upornošću, hrabrošću (neke su stvarale onda kada se ženama branilo pisanje i čitanje) i maštom mijenjale književni krajolik. Kršile su pravila, uvodile nova, a neke su izmišljale i nove žanrove.
1. Murasaki Shikibu
Jeste li znali da se upravo Murasaki Shikibu, dvorjanici na japanskom carskom dvoru u 10.stoljeću pripisuje da je napisala prvi roman – Priča o Genjiju (Genji monogatari)? Ovaj roman o princu Genjiju i njegovom odnosu s više žena s japanskog dvora pruža jedinstven uvid u ondašnje japanske običaje i kulturu.
2. Jane Austen
Iako je umrla prije više od 200 godina, Jane Austen još uvijek spada u jedne od najpopularnijih autorica. Njezini romani Ponos i predrasude, Emma, Razum i osjećaji se ističu izvanrednom psihološkom karakterizacijom likova, satirom 18. stoljetnog engleskog društva i realizmom čime je utabala put za razvoj realizma u 19.stoljeću.
Zauzimaju i bitno mjesto u pop kulturi – napravljeno je bezbroj ekranizacija ovih romana, najnoviji film rađen po nekom Austeninom romanu je Emma, koji je izašao početkom 2020. godine.
3. Mary Shelley
Mary Shelley je imala samo 18 godina kada je napisala svoj prvi roman Frankenstein ili Moderni Prometej. Godinama kasnije, u predgovoru novom izdanju romana i sama se zapitala kako je tako mlada zamislila “tako odurnu ideju.” Ali ta ideja nipošto nije bila odurna, već je upravo na temelju nje napisan jedan od prvih SF romana – znanstvenik Victor Frankenstein uz pomoć najnovijih znanstvenih otkrića uspijeva napraviti vlastito biće.
Frankenstein nije samo žanrovski, već i formalno inovativan. Njegova struktura priča-unutar-priče je bila netipična za ono doba.
U 20. stoljeću, ime Frankenstein je postalo jedno od općih mjesta pop-kulture.
20-ih i 30-ih godina su se snimali filmovi na temelju Shelleyinog romana i kao što to obično biva kad neka ideja prođe kroz tisuću ruku, u Frankensteina se preimenovalo čudovište koje je u romanu bilo bezimeno.
Iako je Shelley napisala još romana, Frankenstein je najutjecajnije djelo ove inovativne engleske spisateljice.
4. Emily Dickinson
Kao i Jane Austen jedno stoljeće prije nje, Emily Dickinson je mijenjala književnost iz sigurnosti svog doma u Amherstu u Massachusettsu u Americi.
Kada su njezine pjesme otkrivene nakon njezine smrti 1886., fascinirale su svojom neobičnošću. Emily Dickinson je pisala poeziju na svoj način – u svojim je pjesmama često koristila netipične rime, koristila je crte kao punktuacije, a većini pjesama uopće nije davala naslove.
Zajedno s Waltom Whitmanom ju se smatra jednom od preteča američke moderne poezije.
5. Virginia Woolf
Jedna od prvih asocijacija na Virginiu Woolf je svakako, pogotovo ako pitate studente književnosti, roman struje svijesti. Ova je engleska spisateljica jedna od najznačajnijih predstavnika modernističke književnosti koja naglasak ne stavlja na radnju, već na unutrašnja stanja likova i njihove misli.
Osim što je svojim romanima izvršila neizmjeran utjecaj na svjetsku književnost, u svojim je esejima (Vlastita soba, Tri gvineje) ukazivala na važnost žena u književnosti i društvu općenito.
Ova novozelandska autorica je bila suvremenica i prijateljica Virginie Woolf, no za razliku od Woolf nije pisala romane već kratke priče. Pod utjecajem ruskog pisca Antona Čehova piše priče s naglaskom na unutarnja stanja likova, poetične opise i prikaze kritičnih trenutaka u životu likova.
7. Sylvia Plath
Poezija je dugo bila zatvorena za intimne i autobiografske uvide. Pedesetih godina, pjesnici poput Anne Sexton, Roberta Lowella, Theodora Roethkea i Sylvie Plath uvode u svoju poeziju ispovjedni ton i oslanjaju se poglavito oslanjaju na svoja osobna iskustva, pogotovo ona traumatična.
Sylvia Plath je pisala o iskustvima koja su bila svojevrsni taboo u ondašnjem konzervativnom američkom društvu – smrt, samoubojstvo, depresija, rađanje, majčinstvo. Najpoznatije pjesme su Daddy (o smrti njezinog oca), Lady Lazarus (o neuspješnim pokušajima samoubojstva), Tulips (o boravku u bolnici nakon operacije).
Iako za života nije bila primijećena, nakon smrti (ubila se u 30. godini), postaje jedna od najpopularnijih američkih pjesnikinja. Njezina bujna, metaforična i emocionalno brutalna poezija nastavlja utjecati i na novije generacije američkih, ali i svjetskih pjesnika.
8. Ursula Le Guin
SF je dugo vremena bio klub rezerviran isključivo za muškarce. Ako bi se našla neka žena, morala je pisati i objavljivati pod muškim pseudonimom. No, s dolaskom ammeričke autorice Ursule Le Guin na scenu šezdesetih godina prošlog stoljeća stvari su se promijenile. Ona je u SF unijela feminističke, anarhističke i ekološke teme i genijalno ih kombinirala sa svojim pripovjedačkim talentom.
9. Margaret Atwood
Svi se slažu da se danas knjige sve manje čitaju. No, usprkos tome, uspjeh Sluškinjine priče, romana kanadske autorice Margaret Atwood, pokazuje kolika je moć književnosti da utječe na svijet.
Ovaj distopijski roman o budućnosti u kojoj su žene svedene na svoje reproduktivne organe i imenuju se u odnosu na svoje muške vlasnike upozorava na itekako moguću opasnost od represivnih režima i ideologija.
Iako je objavljen 1985., tek nakon serijske ekranizacije 2017. (koja se još emitira – u tijeku je 4.sezona) i uznemirujućih događanja u svijetu protiv ženskih prava, doživljava globalnu popularnost.
10. Toni Morrison
Američka spisateljica Toni Morrison je primitkom Nobelove nagrade za književnost 1993. bila prva crnkinja koja je dobila tu prestižnu književnu nagradu. Osim toga, bila je prva crna urednica u izdavačkoj kući Random House, a u svojim je romanima (Beloved, The Bluest Eye, Solomon’s Song) neumorno tematizirala iskustva Afroamerikanki i Afroamerikanaca
Poezija je živa i dobro je! Nalazi se negdje gdje nikad ne biste pogodili – na Facebooku. Da, jedna od najpopularnijih društvenih mreža nije samo vašar taštine i napornih reklama već i mjesto na kojem se nalazi more dobrih stihova. Pjesnici su spremno prigrlili sve prednosti i mane Facebooka i izgradili stabilnu bazu pratitelja do kojih bi puno teže došli offline putem.
Stranica posvećenih poeziji ima iznenađujuće velik broj, zato smo izdvojili njih 8 koje nam se čine najzanimljivijima.
Pjesnikinja petkom
Projekt mlade i nagrađivane pjesnikinje Monike Herceg, ujedno i istoimeni blog Osim što objavljuje vlastitu poeziju, Monika radi selekciju poezije suvremenih pjesnikinja iz Hrvatske i regiona.
Ako ste u potrazi za poezijom koja će vas protresti i odvaliti, bacite oko na ovu facebook stranicu – projekt pjesnikinje Sanje Baković.
Gotovo svakodnevno možete čitati selekcije strane i domaće poezije, a često se objavljuju ciklusi pjesama posvećenih određenim temama.
Danijel Dragojević je jedan od rijetkih hrvatskih književnika uz čije se ime često nalazi fraza “živući klasik”. Nije ni čudo jer je Dragojević zbog svojih zaigranih i začudnih pjesama, ali i statusa samotnjaka koji izbjegava kamere i intervjue stekao bitno mjesto na književnoj sceni.
5. Enes Kišević – Književna djela
Još jedan živući klasik sa svojom Facebook stranicu! Ali za razliku od prethodnog ne bježi od kamera. 🙂
Nažalost, već dugo nema novih objava na ovoj stranici upečatljivog imena koje kratko i elegantno poručuje svoju misiju. Ali njena arhiva je puna različitih – stranih i domaćih – poetskih dijamanata.
Koliko nam je poznato, ovu samozatajnu stranicu, ali punu kvalitetne poezije, vodi dvojica osječkih pjesnika – Mislav Bartoš i Bruno Koić.
Prema njihovim riječima ova je stranica “mali kutak pisane umjetnosti. Poezija, proza i sve ljepote i gadosti koje idu uz to! :)” Također, pozivaju sve koji pišu poeziju da im pošalju svoje radove!
Na ovoj stranici, čiji je naslov parafraza filmskog klasika Društva mrtvih pjesnika, možete pronaći poeziju sa svih strana svijeta. Prema Stjepanu Bajiću, pjesniku i moderatoru stranice „ovo Društvo nema cilj osobnog probitka u bilo kojem smislu, već samo da svojim postojanjem dadne nadu onima koji se i dalje pitaju jesu li sami.”
Na satovima književnosti smo naučili da je roman najduža prozna forma, a u praksi smo posvjedočili koliko može biti dug – sjetite se srednje škole i romana kao što su Ana Karenjina ili Zločin i kazna koji su jako dugi.
Autori ovakvih titanskih romana, iliti doorstoppera (genijalna engleska riječ koja slikovito predočava fizički opseg ovakvih romana) si mogu priuštiti mnogo toga – digresije, traktate o poljoprivredi (Levin!), filozofske ruminacije, mnoštvo likova, beskonačne opise prirode, dijaloge koji ne unaprijeđuju radnju…
Sam roman postaje čitav jedan sustav, odnosno bolje rečeno – svijet sa svojim pravilima koji čitatelja može uvući u sebe, ali ga isto tako može i odbiti.
Ako autori ne pišu dobro ili ne mogu dovoljno dugo zadržati čitateljsku pažnju (pogotovo danas, kada pažnja prosječnog čitatelja traje jedva pet sekundi!), čitatelj odlaže knjigu i vraća se mnogo zabavnijim i stimulativnijim serijama, igricama, internetskim portalima i onim neodoljivim memovima.
Zato, sve ono što ne može veliki roman, može kratki roman, odnosno novela (za potrebe ovog članka uzet ćemo za mjeru do 200 stranica). Moje je osobno mišljenje da je znatno teže napisati odličan kratki roman koji u malom “prostoru” može sažeti kompleksne ideje, razriješiti zaplete, psihološki razraditi svoje glavne likove, a najviše od svega, prikovati čitatelja na nekoliko sati za stolicu, toliko ga očarati da zaboravi na sve obveze tog dana: plaćanje računa, kuhanje ručka, odlazak u teretanu ili spremanje djece za krevet, a naposljetku i na samog sebe.
U nastavku pročitajte kojih smo 10 kratkih romana izdvojili kao najbolje kandidate za jedno brzo, ali ugodno druženje.
Jeste li čitali neki od ovih romana, ili možda imate svoje prijedloge za čitanje? Podijelite svoje mišljenje u komentarima ispod članka!
Samanta Schweblin – Nit koja nas veže
prijevod: Ana Stanić izdavač: Fraktura, 2018.
Samanta Schweblin spada u jedne od najzanimljivijih argentinskih autor[ic]a nove generacije, a već je dvije godine slave u Americi i Velikoj Britaniji. Srećom, naši su izdavači prepoznali potencijal ove autorice pa je prošle godine objavljen njezin roman Nit koja nas veže. Osim toga, autorica je već dva puta gostovala na književnim festivalima u Hrvatskoj (zadnji put na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu 2019.).
No, da se vratimo na sam roman. Radnja se može svesti na jednu rečenicu. Žena imena Amanda leži u bolnici na samrti, a kraj nje je dječak David koji kroz razgovor s njom joj pomaže shvatiti što se dogodilo s njom i njezinom kćeri. Što više okrećete stranice, priča postaje sve bizarnija, strašnija, ali i tužnija.
U nešto manje od 130 stranica, Schweblin je napisala napetu priču jezivog ugođaja. Priču koja tematizira majčinstvo, toksine u okolišu, magiju, nepouzdanost ljudske percepcije i pamćenja. Ovu ćete knjigu možda pročitati brzo, ali je nećete lako zaboraviti.
Prevoditelj Slobodan Drenovac u svojem pogovoru opisuje ovaj klasik američke književnosti od samo 148 stranica kao napeto i brutalno štivo “u kojem jedan plesni maraton postaje metafora za okrutno i neumoljivo razorno djelovanje kapitalističkog sustava u ekonomskoj krizi.” Dokaz da nije potrebno stotine stranica moraliziranja o životu i društvenim sustavima u kojima se on odvija – sasvim dovoljan razlog da uzmete ovu knjigu u ruke i provedete nekoliko uzbudljivih sati nakon kojih više nećete biti isti. Robert Louis Stevenson – Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea
Dr.Jekyll i g.Hyde su arhetipski likovi svjetske književnosti i pop kulture koji simboliziraju podvojenost ljudske ličnosti.
Ovaj je kratki roman Stevenson napisao davne 1886. godine inspiriran groznom noćnom morom koja ga je toliko potresla da je odmah idući dan sjeo za stol i počeo pisati ovaj roman.
Damir Karakaš – Sjećanje šume
izdavač: Sandorf, 2017.
Rijetko se dogodi da u Hrvatskoj neki roman jednoglasno i istodobno obožavaju publika i kritika. Nakon izvanrednog uspjeha romana Kristiana Novaka (“Črna mati zemla” I “Ciganin, ali najljepši”) došao je red na veterana suvremene književnosti, Damira Karakaša i njegovog romana Sjećanje šume.
Karakaš u Sjećanju šume raspreda priču o odrastanju jednog dječaka u ličkoj zabiti – o njegovoj srčanoj mani koja ga odvaja od svojih vršnjaka, ali i ostalih mještana; o kompleksnom odnosu s ocem; o različitim sitnicama koje ga zaokupljaju. Ova je knjiga očarala mnoge ne samo zbog tog što ih je vratila u vlastita djetinjstva, već i zahvaljujući jednostavnom, svih suvišnosti lišenom, ali elegantnom i neočekivano emotivnom Karakaševom stilu. Ne želimo biti zločesti, ali vjerojatno je još jedan od razloga zašto ovu knjigu mnogi obožavaju sama debljina knjige – Sjećanje šume ima skromnih stotinjak stranica.
Hiromi Kawakami – Kovčeg
prijevod: Mirjana Obuljen
izdavač: AGM, 2014.
Poznato je da su Japanci majstori kratkih formi, minimalizma i suptilnosti. Ove karakteristike utjelovljuje i kratki roman Kovčeg, autorice Hiromi Kawakami.
Dug 188 stranica u hrvatskom prijevodu, roman prati sredovječnu ženu Tsukiko koja svake večeri pije sama u lokalnom sake baru. Tamo nailazi na svog osnovnoškolskog učitelja, odnosno Senseija.
Vrlo se brzo razvije prijateljstvo između ovo dvoje, naizgled nespojivih, usamljenih ljudi, a što se više druže, sve više shvaćaju se među njima rodila ljubav.
Koliko je ovaj roman kratka studija o usamljenosti, toliko je i roman o ljubavi koja ne mora biti komplicirana, patetična ni bombastična da bi bila velika.
Cinični engleski novinar Fowler, uz malu pomoć opijuma, navigira opasnim životom u okupiranom Vijetnamu pedesetih godina prošlog stoljeća. No, sve se promijeni kada na scenu nastupi naoko bezazlen mladi Amerikanac Pyle koji možda ipak nije tako bezazlen kao što se ispočetka čini. Osim što uspijeva malo pomalo oteti Foyleu njegovu ljubavnicu Phuong, ovaj je “tihi Amerikanac” upleten u određene aktivnosti, što Engleza potakne na istraživanje koje će dovesti do tragičnih posljedica.
Mirni Amerikanac pripada Greenovim zabavnim romanima (entertainments) kako ih je nazivao, time ih odvajajući od svojih ozbiljnih, religijski intoniranih (“Brighton Rock, Power and The Glory). Iako je roman itekako zabavan, u smislu da je naglasak na uzbudljivoj priči punoj špijuna, politike, melankoličnih Francuza I lijepih Vijetnamki koja se brzo čita. No, Green je vanserijski autor kojemu uspijeva onaj mnogim piscima nedostižni ideal ravnoteže između “visoke” I “niske” književnosti. Kako? Pročitajte roman i vidjet ćete.
Mihail Ljermontov – Junak našeg doba
preveo: Milan Bogdanović
izdavač: Jutarnji list, 2008.
Da se nas pita, Junak našeg doba bi svakako bila jedna od knjiga koje bi bile na popisu obvezne lektire! Osim što se u ovom romanu precizno i maestralno ističu karakteristike romantizma kao književnog pravca, ali i kao načina razmišljanja i življenja, radi se o napetom i zabavnom štivu s likovima s kojima se tako lako identificirati. Osim toga, ima točno 200 stranica. Ne može bolje!
Pečorin, protagonist knjige, je tipičan romantičarski antijunak. Bogat je, zgodan, žene ga obožavaju, muškarci mu zavide, ali on boluje od prazne duše i dosade. Kavkaske pustolovine i ljubavne intrige ovog zanimljivog i psihološki kompleksnog lika pratimo kroz njegove dnevničke zapise, ali i svjedočanstva ljudi koji su se s njim susreli.
Alfredo Bioy Casares – Morelov izum
prijevod: Matija Janeš
izdavač: Disput, 2018.
Iako je ovaj roman jako kratak (hrvatski prijevod broji 112 stranica) sastoji se od više slojeva. Sadrži elemente SF-a, ljubavnog romana, egzistencijalističkog te pustolovnog romana, a radnja se ukratko svodi na neimenovanog pripovjedača koji se zatekne na izoliranom otoku na Pacifiku.
Tu susreće društvo neobičnih ljudi, a među njima i djevojku Faustine (za koju je kao inspiracija poslužila zvijezda nijemih filmova Louise Brooks) što će pokrenuti slijed bizarnih događaja.
Objavljen davne 1940., ovaj je roman imao ogroman utjecaj ne samo na književnost (divili su mu se Julio Cortazar i Gabriel Garcia Marquez), već i na film – poslužio je kao inspiracija za francuski klasik Prošle godine u Marienbadu redatelja Alaina Robbea – Gilleta. No, najbolja preporuka za čitanje ovog romana dolazi od legendarnog argentinskog pisca J. L. Borgesa koji ga je u svom predogovoru prvom izdanju nazvao “savršenim romanom”.
Cormac McCarthy – Cesta
prevela: Tatjana Jambrišak
izdavač: Profil
Točno 200 stranica je trebalo suvremenom američkom klasiku Cormacu McCarthyu da opiše strašan, ali itekako moguć postapokaliptični svijet u kojem svoje mjesto pokušavaju pronaći jedan otac i njegov desetogodišnji sin. Ovaj nesretni dvojac putuje američkim cestama i susreću se sa raznim opasnostima i iskušenjima. Objkektivnom, naoko hladnim, ali poetičnim rečenicama McCarthy uspijeva prenijeti zlokobnu atmosferu i kaos postapokalitične Amerike opustošene nasiljem i klimatskim promjenama. Iako ne spada u feel-good knjige za opuštanje pred spavanje ipak joj vrijedi posvetiti nekoliko sati slobodnog vremena – da se ne zaboravi za što je sve čovjek sposoban.
Kratki roman njemačke književne zvijezde Daniela Kehlmanna se ukratko može opisati kao suvremenu horor priču. Ali pritom ne mislimo na U samo 87 stranica njemačka književna zvijezda Daniel Kehlmann uspijeva isprepredati iznimno napetu i stravičnu priču.
Premisa romana je jednostavna – slavni supružnici – pisac i njegova žena glumica, zajedno s malom kćerkicom odlaze u idilčne Alpe na odmor gdje pisac želi napisati svoj sljedeći scenarij. Ono što slijedi je mješavina horora i obiteljske drame.
![Preporuke za čitanje [jesen 2022.]](https://boookroom.wordpress.com/wp-content/uploads/2021/09/knjige-za-jesen.png?w=1200)
Bookroom 