Istaknuto

Kratko je moćno | 10 kratkih romana koje ćete brzo pročitati

Na satovima književnosti smo naučili da je roman najduža prozna forma, a u praksi smo posvjedočili koliko može biti dug – sjetite se srednje škole i romana kao što su Ana Karenjina ili Zločin i kazna koji su jako dugi.

Autori ovakvih titanskih romana, iliti doorstoppera (genijalna engleska riječ koja slikovito predočava fizički opseg ovakvih romana) si mogu priuštiti mnogo toga – digresije, traktate o poljoprivredi (Levin!), filozofske ruminacije, mnoštvo likova, beskonačne opise prirode, dijaloge koji ne unaprijeđuju radnju…
Sam roman postaje čitav jedan sustav, odnosno bolje rečeno – svijet sa svojim pravilima koji čitatelja može uvući u sebe, ali ga isto tako može i odbiti.

Ako autori ne pišu dobro ili ne mogu dovoljno dugo zadržati čitateljsku pažnju (pogotovo danas, kada pažnja prosječnog čitatelja traje jedva pet sekundi!), čitatelj odlaže knjigu i vraća se mnogo zabavnijim i stimulativnijim serijama, igricama, internetskim portalima i onim neodoljivim memovima.

CjOAn5h

Zato, sve ono što ne može veliki roman, može kratki roman, odnosno novela (za potrebe ovog članka uzet ćemo za mjeru do 200 stranica). Moje je osobno mišljenje da je znatno teže napisati odličan kratki roman koji u malom “prostoru” može sažeti kompleksne ideje, razriješiti zaplete, psihološki razraditi svoje glavne likove, a najviše od svega, prikovati čitatelja na nekoliko sati za stolicu, toliko ga očarati da zaboravi na sve obveze tog dana: plaćanje računa, kuhanje ručka, odlazak u teretanu ili spremanje djece za krevet, a naposljetku i na samog sebe.

U nastavku pročitajte kojih smo 10 kratkih romana izdvojili kao najbolje kandidate za jedno brzo, ali ugodno druženje.

Jeste li čitali neki od ovih romana, ili možda imate svoje prijedloge za čitanje? Podijelite svoje mišljenje u komentarima ispod članka!

Samanta Schweblin – Nit koja nas veže

prijevod: Ana Stanić
izdavač: Fraktura, 2018.

Samanta Schweblin spada u jedne od najzanimljivijih argentinskih autor[ic]a nove generacije, a već je dvije godine slave u Americi i Velikoj Britaniji. Srećom, naši su izdavači prepoznali potencijal ove autorice pa je prošle godine objavljen njezin roman Nit koja nas veže. Osim toga, autorica je već dva puta gostovala na književnim festivalima u Hrvatskoj (zadnji put na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu 2019.).
No, da se vratimo na sam roman. Radnja se može svesti na jednu rečenicu. Žena imena Amanda leži u bolnici na samrti, a kraj nje je dječak David koji kroz razgovor s njom joj pomaže shvatiti što se dogodilo s njom i njezinom kćeri. Što više okrećete stranice, priča postaje sve bizarnija, strašnija, ali i tužnija.

U nešto manje od 130 stranica, Schweblin je napisala napetu priču jezivog ugođaja. Priču koja tematizira majčinstvo, toksine u okolišu, magiju, nepouzdanost ljudske percepcije i pamćenja. Ovu ćete knjigu možda pročitati brzo, ali je nećete lako zaboraviti.

Horace McCoy – I konje ubijaju, zar ne?

prijevod: Slobodan Drenovac
izdavač: Šareni dućan, 2008.

Prevoditelj Slobodan Drenovac u svojem pogovoru opisuje ovaj klasik američke književnosti od samo 148 stranica kao napeto i brutalno štivo “u kojem jedan plesni maraton postaje metafora za okrutno i neumoljivo razorno djelovanje kapitalističkog sustava u ekonomskoj krizi.” Dokaz da nije potrebno stotine stranica moraliziranja o životu i društvenim sustavima u kojima se on odvija – sasvim dovoljan razlog da uzmete ovu knjigu u ruke i provedete nekoliko uzbudljivih sati nakon kojih više nećete biti isti.
Robert Louis Stevenson – Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea 

Dr.Jekyll i g.Hyde su arhetipski likovi svjetske književnosti i pop kulture koji simboliziraju podvojenost ljudske ličnosti.
Ovaj je kratki roman Stevenson napisao davne 1886. godine inspiriran groznom noćnom morom koja ga je toliko potresla da je odmah idući dan sjeo za stol i počeo pisati ovaj roman.

Damir Karakaš – Sjećanje šume

izdavač: Sandorf, 2017.

Rijetko se dogodi da u Hrvatskoj neki roman jednoglasno i istodobno obožavaju publika i kritika. Nakon izvanrednog uspjeha romana Kristiana Novaka (“Črna mati zemla” I “Ciganin, ali najljepši”) došao je red na veterana suvremene književnosti, Damira Karakaša i njegovog romana Sjećanje šume.

Karakaš u Sjećanju šume raspreda priču o odrastanju jednog dječaka u ličkoj zabiti – o njegovoj srčanoj mani koja ga odvaja od svojih vršnjaka, ali i ostalih mještana; o kompleksnom odnosu s ocem; o različitim sitnicama koje ga zaokupljaju. Ova je knjiga očarala mnoge ne samo zbog tog što ih je vratila u vlastita djetinjstva, već i zahvaljujući jednostavnom, svih suvišnosti lišenom, ali elegantnom i neočekivano emotivnom Karakaševom stilu. Ne želimo biti zločesti, ali vjerojatno je još jedan od razloga zašto ovu knjigu mnogi obožavaju sama debljina knjige – Sjećanje šume ima skromnih stotinjak stranica.

 

Hiromi Kawakami – Kovčeg

prijevod: Mirjana Obuljen
izdavač: AGM, 2014.

Poznato je da su Japanci majstori kratkih formi, minimalizma i suptilnosti. Ove karakteristike utjelovljuje i kratki roman Kovčeg, autorice Hiromi Kawakami.
Dug 188 stranica u hrvatskom prijevodu, roman prati sredovječnu ženu Tsukiko koja svake večeri pije sama u lokalnom sake baru. Tamo nailazi na svog osnovnoškolskog učitelja, odnosno Senseija.
Vrlo se brzo razvije prijateljstvo između ovo dvoje, naizgled nespojivih, usamljenih ljudi, a što se više druže, sve više shvaćaju se među njima rodila ljubav.
Koliko je ovaj roman kratka studija o usamljenosti, toliko je i roman o ljubavi koja ne mora biti komplicirana, patetična ni bombastična da bi bila velika.

Graham Greene – Mirni Amerikanac

prijevod: Ljerka Radović
izdavač: Jutarnji List, 2004.

Cinični engleski novinar Fowler, uz malu pomoć opijuma, navigira opasnim životom u okupiranom Vijetnamu pedesetih godina prošlog stoljeća. No, sve se promijeni kada na scenu nastupi naoko bezazlen mladi Amerikanac Pyle koji možda ipak nije tako bezazlen kao što se ispočetka čini. Osim što uspijeva malo pomalo oteti Foyleu njegovu ljubavnicu Phuong, ovaj je “tihi Amerikanac” upleten u određene aktivnosti, što Engleza potakne na istraživanje koje će dovesti do tragičnih posljedica.

Mirni Amerikanac pripada Greenovim zabavnim romanima (entertainments) kako ih je nazivao, time ih odvajajući od svojih ozbiljnih, religijski intoniranih (“Brighton Rock, Power and The Glory). Iako je roman itekako zabavan, u smislu da je naglasak na uzbudljivoj priči punoj špijuna, politike, melankoličnih Francuza I lijepih Vijetnamki koja se brzo čita. No, Green je vanserijski autor kojemu uspijeva onaj mnogim piscima nedostižni ideal ravnoteže između “visoke” I “niske” književnosti. Kako? Pročitajte roman i vidjet ćete.

Mihail Ljermontov – Junak našeg doba

preveo: Milan Bogdanović
izdavač: Jutarnji list, 2008.

Da se nas pita, Junak našeg doba bi svakako bila jedna od knjiga koje bi bile na popisu obvezne lektire! Osim što se u ovom romanu precizno i maestralno ističu karakteristike romantizma kao književnog pravca, ali i kao načina razmišljanja i življenja, radi se o napetom i zabavnom štivu s likovima s kojima se tako lako identificirati. Osim toga, ima točno 200 stranica. Ne može bolje!

Pečorin, protagonist knjige, je tipičan romantičarski antijunak. Bogat je, zgodan, žene ga obožavaju, muškarci mu zavide, ali on boluje od prazne duše i dosade. Kavkaske pustolovine i ljubavne intrige ovog zanimljivog i psihološki kompleksnog lika pratimo kroz njegove dnevničke zapise, ali i svjedočanstva ljudi koji su se s njim susreli.

Alfredo Bioy Casares – Morelov izum

prijevod: Matija Janeš
izdavač: Disput, 2018.

Iako je ovaj roman jako kratak (hrvatski prijevod broji 112 stranica) sastoji se od više slojeva. Sadrži elemente SF-a, ljubavnog romana, egzistencijalističkog te pustolovnog romana, a radnja se ukratko svodi na neimenovanog pripovjedača koji se zatekne na izoliranom otoku na Pacifiku.
Tu susreće društvo neobičnih ljudi, a među njima i djevojku Faustine (za koju je kao inspiracija poslužila zvijezda nijemih filmova Louise Brooks) što će pokrenuti slijed bizarnih događaja.

Objavljen davne 1940., ovaj je roman imao ogroman utjecaj ne samo na književnost (divili su mu se Julio Cortazar i Gabriel Garcia Marquez), već i na film – poslužio je kao inspiracija za francuski klasik Prošle godine u Marienbadu redatelja Alaina Robbea – Gilleta. No, najbolja preporuka za čitanje ovog romana dolazi od legendarnog argentinskog pisca J. L. Borgesa koji ga je u svom predogovoru prvom izdanju nazvao “savršenim romanom”.

Cormac McCarthy – Cesta

prevela: Tatjana Jambrišak
izdavač: Profil

Točno 200 stranica je trebalo suvremenom američkom klasiku Cormacu McCarthyu da opiše strašan, ali itekako moguć postapokaliptični svijet u kojem svoje mjesto pokušavaju pronaći jedan otac i njegov desetogodišnji sin. Ovaj nesretni dvojac putuje američkim cestama i susreću se sa raznim opasnostima i iskušenjima. Objkektivnom, naoko hladnim, ali poetičnim rečenicama McCarthy uspijeva prenijeti zlokobnu atmosferu i kaos postapokalitične Amerike opustošene nasiljem i klimatskim promjenama. Iako ne spada u feel-good knjige za opuštanje pred spavanje ipak joj vrijedi posvetiti nekoliko sati slobodnog vremena – da se ne zaboravi za što je sve čovjek sposoban.


Daniel Kehlmann – Trebao si otići

prijevod: Latica Bilopavlović Vuković
izdavač: Fraktura, 2017.

Kratki roman njemačke književne zvijezde Daniela Kehlmanna se ukratko može opisati kao suvremenu horor priču. Ali pritom ne mislimo na U samo 87 stranica njemačka književna zvijezda Daniel Kehlmann uspijeva isprepredati iznimno napetu i stravičnu priču.
Premisa romana je jednostavna – slavni supružnici – pisac i njegova žena glumica, zajedno s malom kćerkicom odlaze u idilčne Alpe na odmor gdje pisac želi napisati svoj sljedeći scenarij. Ono što slijedi je mješavina horora i obiteljske drame.

Paolo Cognetti – Osam planina

Izdavač: Fraktura
Godina izdanja: 2018.
Prijevod: Ana Badurina

Planine su oduvijek u meni izazivale divljenje ne samo zbog svoje divlje ljepote već i zbog misterioznosti i dostojanstvenosti kojima odišu. Iako sam rođena i živim na moru, sve me više privlače planine. Upravo zato je me i zaintrigirao ovaj roman, kao i opis njegove radnje  na koricama knjige.

Pietro je desetogodišnji dječak, sin avanturističkih planinara. Zajedno s ekscentričnim ocem kemičarom često planinari po Dolomitima, a ljeta cijela obitelj provodi također u planinama. Jednih ljetnih praznika upoznaje vršnjaka Bruna, dječaka rođenog i, čini se, predodređenog za planinski život.  Iako različitih osobnosti, dvojica dječaka postaju nerazdvojni. Međutim, vrijeme i okolnosti ih razdvajaju, ali isto tako ih naposljetku opet spoje.

640px-Tre_cime_di_Lavaredo
Foto: Tri vrha Lavareda; Wiki Commons/ Daniele Bonaldo

Zvučalo je obećavajuće, a i inače volim  romane o odrastanju jer me kao pisca jako zanima kako drugi pisci grade psihološke portrete svojih likova. Osim toga, sam stil pisanja je bio tečan i ponekad poetičan. Svi potrebni sastojci da mi se roman svidi – a na kraju me ipak ostavio ravnodušnom.

Čini mi se da je pisac premalo otvorio svoje likove prema čitatelju. Iako sam cijelo vrijeme bila u Pietrovoj glavi (on je pripovjedač u  romanu), kao da postoje dijelovi njega koje on ljubomorno čuva. S jedne strane je razumljivo, jer je u skladu s njegovom povučenom osobnošću (on često napominje kako se mora dobro potruditi da bi se socijalizirao s drugima), ali s druge ne, jer se zbog njegove povučenosti nisam mogla identificirati s njime. Za to nije nužno potrebno da čitatelj ima ekskluzivni uvid u njegove najdublje misli, ali makar da je Cognetti u nekim vanjskim detaljima otkrio te skrivene Pietrove dijelove i da se pozabavio tim aspektima na više stranica.

Premalo prostora je posvećeno razradi motivacije likova i zato neki dijelovi romana samo prelete (primjerice, Pietrov boravak na Himalaji), dok se previše pozornosti posvetilo opisima planina. U tim opisnim dijelovima se vidi koliku ljubav sam autor ima prema njima – izvrsno poznaje stručne, planinarske i geološke pojmove, opisi su veoma vizualni i poetični.

Najzanimljiviji likovi su Bruno i Pietrov otac. Njihova strast prema planinama je puno uvjerljivija od Pietrove i to ih čini opipljivima i realističnima. Bruno je Pietrova suprotnost. Iako je i on ljubitelj samoće, za razliku od Pietra ne opterećuje se razmišljanjem. On se ostvaruje kroz rad i pokazuje svoju odanost Pietru i njegovom ocu radom. Odan je i jednoj planini – mjestu svog rođenja, dok nemirni Pietro obilazi osam planina iz naslova.

Oca sam doživjela kao mješavinu Pietra i Bruna. Kao Pietro, penje se na što više vrhova talijanskih planina, ruši svoje osobne rekorde, ali kao Bruno nikad nije zakoračio negdje dalje, izvan granica svog doma. Kroz odnos Pietra i njegovog oca je kroz nekoliko suptilnih, ali moćnih scena opisana hirovita dinamika odnosa roditelja i djece – pogotovo u pubertetu.

Nažalost, ženskim likovima nije posvećeno mnogo pozornosti. Iako u njima ima naznaka zanimljivih ličnosti (Pietrova i Brunova majka), one ostaju na marginama – uvijek tu za svoje muškarce.

Cijeli se roman može podvesti pod nazivnik suptilan. Nema dramatičnih, sentimentalnih scena, sve teče lagano kao neki od planinskih potoka i rijeka spomenutih u knjizi. Tijek radnje često prekidaju dugi opisi veličanstvene planinske prirode. Osam planina je jedan od onih romana koji će podijeliti svoje čitatelje na dva tabora – ili ti sve sviđa, ili ti se ne sviđa. Konačno mišljenje najviše ovisi o čitateljskom senzibilitetu – ako ste vrsta čitatelja koja čita knjige kao što se ispija fino vino – polako i gutljaj po gutljaj – ovo je knjiga za vas. Za mene, usprkos svim pozitivnim stranama, ipak nije.

 

 

 

Najbolje od književnosti na netu | listopad 2019.

1_89bA1-2TDi9CVk1B5npnDQ
Foto: nobelprize.org

 

Austrijanac Peter Handke i Poljakinja Olga Tokarczuk dobitnici Nobelove nagrade za književnost za 2019. i 2018. (Jutarnji List)

Intervju s Mašom Kolanović o zbirci priča Poštovani kukci i druge priče  (T-portal)

Kritički osvrt Danila Lučića sa Beogradskog sajma knjiga + odabir novoobjavljenih književnih djela (Before After)

Treći nastavak nove kolumne Olje Savičević Ivančević i Ivane Bodrožić o raskoraku između umjetnika kao čovjeka i umjetnika (povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu)  (Booksa)

Novi ciklus elektroničkih knjiga sa Besplatnih Elektroničkih Knjiga (BEK) – ovaj put “muški književni blok”  (Booksa)

Željko Ivanjek o izgubljenom intervjuu s Danilom Kišem i pozadinom optužbi za plagijat nastalih objavljivanjem Kiševe Enciklopedije mrtvih  (Jutarnji List)

Tekst Željka Ivanjeka povodom smrti legendarnog američkog književnog kritičara Harolda Blooma (14.10.)  (Jutarnji List)

Neizbježnost starosti | Slavenka Drakulić – Nevidljiva žena

nevidljiva-zena-drakulic

izdavač: Fraktura

godina izdanja: 2018.

Slavenka Drakulić definitivno spada među najznačajnije suvremene hrvatske pisce.  Od svojih književnih početaka (Hologrami straha, 1987.), ali i onih znanstvenih (eseji Smrtni grijesi feminizma, 1984.) se bavi temama specifičnima za žensko iskustvo. Nakon ciklusa biografskih romana o velikim ženama svjetske povijesti kao što su Mileva Einstein i Frida Kahlo, prvi se put okušala u formi kratke priče.

Tema njezine najnovije knjige, odnosno zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče jest životno doba koje nije puno zastupljeno u književnosti – starost.
Starost je jedan od najvećih bauka suvremenog doba – preludij u smrt.
Zato se starost izbjegava, pobjeđuje – bore se brišu, lica se zatežu, višak sala se reže i umeće u lice da što dulje ostane svježe i mladenačko.
S druge strane, pozitivni prikazi starosti su često svedeni na izlizane stereotipe o dobroćudnim bakama i djedovima kakve najviše susrećemo u dječjim bajkama.

Whistlers-Mother
James Abbott McNeill Whistler –  Arrangement in Gray and Black No. 1 (1871)

No, koliko god je pokušavali ukrasiti ili izbjeći dnevnim i noćnim kremama za lice, kozmetičkim tretmanima laserom, botoksom, zdravom prehranom i pilatesom, nepobitna je činjenica da će starost, a naposljetku i smrt kad-tad doći.

Umjesto da bježi od starosti, Drakulić se u ovim pričama hrabro uhvatila ukoštac s njome. Prema svojim neimenovanim ženskim i muškim likovima je nemilosrdna. Stavlja ih pred ogledala da se suoče sami sa sobom (prva i naslovna priča Nevidljiva žena), čini ih slabima i bolesnima (Nedjelja je siva i tiha; Kava više nema isti okus), čak ih i ponižava (Hlače na rasprodaji; Kratka zimska šetnja). Nemilosrdna je u svojim pričama zato što želi prikazati starost u iz što više aspekata i time je učiniti stvarnom i neizbježnom, to jest vidljivom.

“Primjetili ste da do sada nisam upotrijebila riječ ‘’starenje’’. To je proces, u početku posve spor i gotovo neprimjetan. U nekom trenutku se počne ubrzavati, tek ga tada primjetite možda zato što ga netko drugi već primjećuje, da biste gotovo odjednom postali – stari.”

Sve su priče ispričane u prvom licu i opisuju svakodnevne situacije što potcrtava njihovu neposrednost i realističnost. Tek kad uđemo u glave likova koji prolaze kroz starost, možemo osjetiti kako je to kada te tijelo sve češće izdaje, kada gubimo uspomene na prošlost, kada te ljudi na ulici uopće ne primjećuju, već “gleda[ju] kroz tebe, baš kao da si od stakla.” Zapravo, tek tada možemo povjerovati njihovim iskustvima i empatizirati s njima.

“Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“

Starost ne mijenja samo naša tijela, već i odnose s drugima, pogotovo s našim obiteljima. Kroz priče se često provlači motiv odnosa roditelja i djece, s naglaskom na odnose majke i kćeri. U priči Nedjelja je siva i tiha Drakulić precizno i poetično opisuje trenutak kad spoznamo da naš roditelj više nije nepobjedivo i savršeno biće i da se njegovo tijelo rastače pred našim očima. 

“Bojim se gledati je tako posve okopnjelu. (…) Gledam tanku kožu podlaktice kako joj visi, naborana poput najfinije svile. I mislim, zapravo se nadam, da nije svjesna kako će se uskoro i sama pretvoriti u prah, u sitne čestice poput onih koje trepere u zraci sunca.”  

Sve bliža smrt izaziva u likovima žaljenje za prošlim vremenima, za riječima koje su se trebale izreći, ali nisu. Ako se likovi nešto boje izreći, onda se ne boje svim snagama držati za predmete koji su možda jedini dokaz da su jednom bili povezani sa svojim roditeljima. Bez njih – kao što kaže pripovjedačica u priči Album bez fotografija o fotografijama svojih predaka –  “svi oni ponovno umiru onog trenutka kada više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.”

Three Ages of Woman Gustav Klimt
Gustav Klimt – Three ages of woman (1905)

Ove priče su pitke i zavode svojom intimnošću i autentičnošću. Ali pesimizam i tjeskoba kojima odišu čini ih teškima i ponekad neugodnima. Taj osjećaj nelagode je tek posljedica puknuća u nama koje izaziva dobra književnost. Ako čitamo samo one knjige koje potvrđuju naša iskustva i znanja o ovom svijetu, ostajemo zarobljeni unutar sebe. Podložniji smo predrasudama i stereotipima o ljudima koji nisu mi, ali koji, barem u ovom slučaju, jednom možemo postati.
Zato su Nevidljiva žena i druge priče bitne – jer govoreći o starosti drugih zapravo govore i o našoj starosti.

 

 

30 najboljih citata o čitanju

Čitanje je jedna od najdražih aktivnosti svih knjiških moljaca. Čitanje može biti gušt, čitanjem možemo naučiti puno, čitanje nas vodi u druge svjetove, čitanjem postajemo bolji ljudi. Ukratko, čitanje može biti mnogo toga. Da ne bi bilo da je samo naše mišljenje bitno, sad ćemo dati riječ poznatim autoricama i autorima, kritičarima i glazbenicima i vidjeti na koji se način knjige mogu čitati, kakav je to dobar čitatelj, kakvih se čitatelja boje, a naposljetku kako uopće doživljavaju čitanje.

Uživajte!

1. „Onaj tko ne voli čitati nije pronašao pravu knjigu za sebe.” – J.K. Rowling
2. „Oh, kako je dobro biti među ljudima koji čitaju knjige.” – Rainer Maria Rilke
3. „Postoje gora zlodjela od paljenja knjiga. Jedno od njih je ne čitati knjige.” – Josip Brodsky
4. „Knjiga je dar koji možeš otvarati opet i opet.” – Garrison Kellior
5. „Čovjek koji ne čita dobre knjige nije nimalo bolji od čovjeka koji uopće ne čita.” – Mark Twain

jk-rowling-citat

6. „Znaš da si pročitao dobru knjigu kada nakon što pročitaš zadnju stranicu se osjećaš kao da si izgubio prijatelja.” – Paul Sweeney
7. „Dobra knjiga je događaj u mom životu.” – Stendhal
8. „Jednog sam dana pročitao knjigu i cijeli mi se život promijenio.” – Orhan Pamuk
9. „Klasik – knjiga koju ljudi hvale i ne čitaju.” – Mark Twain
10. „Ne vjeruj nikome tko nije ponio knjigu sa sobom.” – Lemony Snicket

stendhal-citat

11. „Kišni dani se trebaju provesti kući sa šalicom čaja i dobrom knjigom.” – Bill Watterston
12. „Nikad ne odgađaj do sutra knjigu koju možeš pročitati danas.” – Holbrook Jackson
13. „Toliko knjiga, a tako malo vremena.” – Frank Zappa
14. „Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice.” – Jorge Luis Borges
15. „Knjiga je san koji držite u ruci.” – Neil Gaiman

neil-gaiman-citat

16. „Trebamo knjige koje nas pogode kao katastrofa, rastuže duboko, kao smrt nekoga koga smo voljeli više nego sebe.” – Franz Kafka
17. „Slobodno darujte knjige za blagdane – od njih se nikad ne deblja, rijetko sagriješi i vječno su osobne.“ – Leonore Hershey
18. „Da uništite kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.” – Ray Bradbury
19. „Ponekad pročitam knjigu iz Kine i prepoznam nešto vrlo osobno što me gane. To je za mene čudo. Ima nešto u našem zajedničkom nesvjesnom što stvara književnost. – Olga Tokarczuk
20. „Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam omogućuje samoća.” – Harold Bloom

harold-bloom-citat

21. „Knjiga koja želi trajati je ona koja se čita na različite načine.” – Jorge Luis Borges
22. „Kako putovati kroz vrijeme? – Čitaj.” – Nepoznat autor s interneta
23. „Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje.” – Julian Barnes
24. „Dio sam svega što sam pročitao.” – Theodore Roosevelt
25. „Knjiga nije hrana, ali je poslastica.” – Tin Ujević

julian-barnes-citat

26. „Ako čitaš samo knjige koje drugi čitaju, mislit ćeš samo ono što misle drugi.” – Haruki Murakami
27. „Knjiga za čitanje nije ona koja misli za tebe, već ona koja te natjera na mišljenje.” – Harper Lee
28. „Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.” – Miroslav Krleža
29. „Bolje da čovjek nikada ne pročita nijednu knjigu nego da čita mnogo knjiga i da vjeruje u sve što je u njima napisano.” – Lav Tolstoj
30. „Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.”  – Toma Akvinski

miroslav-krleza-citat

Koji su vaši najdraži citati o čitanju? A možda ste smislili i vlastiti citat? 😉
Kakvu god ideju ili citat imali, podijelite s nama u komentaru! 🙂

15 zabavnih činjenica o književnosti koje niste znali

1. Prema Wikipediji, najduži roman na svijetu je  Les hommes de bonne volonte Julesa Romainsa – ovaj roman broji 7 892 stranice i više od 2 milijuna riječi! A među najduže romane na svijetu se ubrojava i roman Gordana Marije Jurić Zagorke za kojeg se procjenjuje da ima 1 400 000 riječi.

2. Prije objave Petra Pana, priče za djecu J.M. Barrieja, ime Wendy nije postojalo u engleskom jeziku! Isto tako, žensko ime Shirley je prije romana Charlotte Bronte Shirley (1849) bilo isključivo muško ime.

3. Hercule Poirot jedini je fiktivni lik čija je osmrtnica objavljena u listu The New York Times

CLvNFFRUMAAYsdA
Foto: New York Times Art

4. Dnevnik Anne Frank su različiti izdavači odbili izdati 15 puta! A još jedna od najpopularnijih knjiga svih vremena je bila odbijena 12 puta – a to je Harry Potter!

5. Jednu od najbesmislenijih odbijenica je dobio George Orwell od američkih izdavača – nisu htjeli objaviti Životinjsku farmu jer, citiram „u SAD-u ne postoji tržište za priče o životinjama.“

6. Don Quijote je najprodavaniji roman svih vremena – s više od 500 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta, a najprodavanija knjiga je – pogađate – Biblija.

7. Dok je još bio u procesu pisanja poeme Gavran koja će ga učiniti slavnim, Edgar Allan Poe je namjeravao u poemu staviti – papigu! Srećom, ubrzo je shvatio da papiga ne odgovara mračnoj atmosferi poeme pa se na kraju odlučio za gavrana.

raven comic
Foto: ShoeBoxBlog.com

8. Romani engleske autorice Ivy Compton Burnett (1884 – 1969), suvremenice znatno poznatije Virginie Woolf, se sastoje gotovo isključivo od dijaloga.

9. Pradjed najvećeg ruskog pjesnika Aleksandra Puškina i prvi Puškin, Abram Petrovič Ganibal se rodio u Africi odakle je kao dijete odveden na dvor cara Petra Velikog.

10. Iako su bili suvremenici, velikani ruskog realizma Fjodor Dostojevski i Lav Tolstoj se nikada nisu upoznali.

11. Album Iggya Popa The Idiot (1977) je nazvan po romanu Idiot, F.M. Dostojevskog kojeg su navodno u to vrijeme čitali Pop, David Bowie i producent Tony Visconti.

Iggy_Pop_-_The_Idiot
Foto: Wikipedia

12. Iako su već za života postali klasici, Lav Tolstoj, Henrik Ibsen i Henry James nisu dobili Nobelovu nagradu za književnost.

13. Roman struje svijesti Dok ležah na samrti W. Faulknera je napisan u šest tjedana bez ijedne izmijenjene riječi.  Ovaj podatak postaje impresivan tek kad/ako počnete čitati roman – osim što je pisan bogatim,metaforičkim jezikom, ispripovijedan je iz perspektive čak 15 likova.

14. Klasik dr. Seussa Green Eggs and Ham je napisan kao oklada – autor se u 50 dolara okladio sa svojim izdavačem da može napisati knjigu do 50 riječi. Ova knjižica sadrži točno 50 riječi!

15. Svijet književnosti je pun pogrešno pripisanih izjava i citata. Jedna od njih je legendarna poštapalica Sherlocka Holmesa – „Elementary, my dear Watson.“ No, to Holmes uopće nije izjavio. Ova se fraza pojavljuje u romanu Psmith, Journalist satiričara P.G. Woodhousea.

sherlock-season-5-1000044
Foto: BBC

Najbolje od književnosti na netu | srpanj 2019.

Kviz “Jesi li književna sveznalica?”– popularne Književne Kritičarije, na Facebooku poznate i kao Hrvatski za svaku upotrebu su pripremile kviz samo za najzagriženije knjigoljupce.

Stvarnost je ljepša uz poeziju – projekt Bookse i učenika Klasične gimnazije u Zagrebu Razumijem što čitam – učenici pišu kritičke osvrte o djelima iz hrvatske književnosti.

Shakespeare je bio žena?! – još nema kraja višestoljetnoj raspri oko identiteta najpoznatijeg i najutjecajnijeg pisca u povijesti.

“Orwellov užas iz 1984. danas je bliži nego ikad” – klasik Georga Orwella iz kuta autora Josipa Mlakića

Pisci razgovaraju

Ernest van der Kwast: “Čitatelje hranim maštom” – autor kritički i čitateljski prihvaćenog romana Sladoledari govori o neobičnoj inspiraciji za taj roman, o roditeljskim očekivanjima i o podrijetlu sladoleda.

Natječaj “Sedmica & Kritična masa”  – portal Kritična masa četvrtu godinu zaredom provodi natječaj za mlade autore i tim povodom objavljuje intervjue s autorima i autoricama koji su ušli u uži krug natječaja. Ove su godine u uži krug ušli: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.

Melania G. Mazzucco: “Svaki je život vrijedan da se o njemu pripovjeda” – razgovor s talijanskom autoricom Melaniom G. Mazucco o njezinom najnovijem romanu Ja sam s tobom: Brigittina priča koji tematizira stvarnu i potresnu životnu priču kongoanske izbjeglice Brigitte.