Najbolje od književnosti na netu | listopad 2019.

1_89bA1-2TDi9CVk1B5npnDQ
Foto: nobelprize.org

 

Austrijanac Peter Handke i Poljakinja Olga Tokarczuk dobitnici Nobelove nagrade za književnost za 2019. i 2018. (Jutarnji List)

Intervju s Mašom Kolanović o zbirci priča Poštovani kukci i druge priče  (T-portal)

Kritički osvrt Danila Lučića sa Beogradskog sajma knjiga + odabir novoobjavljenih književnih djela (Before After)

Treći nastavak nove kolumne Olje Savičević Ivančević i Ivane Bodrožić o raskoraku između umjetnika kao čovjeka i umjetnika (povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu)  (Booksa)

Novi ciklus elektroničkih knjiga sa Besplatnih Elektroničkih Knjiga (BEK) – ovaj put “muški književni blok”  (Booksa)

Željko Ivanjek o izgubljenom intervjuu s Danilom Kišem i pozadinom optužbi za plagijat nastalih objavljivanjem Kiševe Enciklopedije mrtvih  (Jutarnji List)

Tekst Željka Ivanjeka povodom smrti legendarnog američkog književnog kritičara Harolda Blooma (14.10.)  (Jutarnji List)

Neizbježnost starosti | Slavenka Drakulić – Nevidljiva žena

nevidljiva-zena-drakulic

izdavač: Fraktura

godina izdanja: 2018.

Slavenka Drakulić definitivno spada među najznačajnije suvremene hrvatske pisce.  Od svojih književnih početaka (Hologrami straha, 1987.), ali i onih znanstvenih (eseji Smrtni grijesi feminizma, 1984.) se bavi temama specifičnima za žensko iskustvo. Nakon ciklusa biografskih romana o velikim ženama svjetske povijesti kao što su Mileva Einstein i Frida Kahlo, prvi se put okušala u formi kratke priče.

Tema njezine najnovije knjige, odnosno zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče jest životno doba koje nije puno zastupljeno u književnosti – starost.
Starost je jedan od najvećih bauka suvremenog doba – preludij u smrt.
Zato se starost izbjegava, pobjeđuje – bore se brišu, lica se zatežu, višak sala se reže i umeće u lice da što dulje ostane svježe i mladenačko.
S druge strane, pozitivni prikazi starosti su često svedeni na izlizane stereotipe o dobroćudnim bakama i djedovima kakve najviše susrećemo u dječjim bajkama.

Whistlers-Mother
James Abbott McNeill Whistler –  Arrangement in Gray and Black No. 1 (1871)

No, koliko god je pokušavali ukrasiti ili izbjeći dnevnim i noćnim kremama za lice, kozmetičkim tretmanima laserom, botoksom, zdravom prehranom i pilatesom, nepobitna je činjenica da će starost, a naposljetku i smrt kad-tad doći.

Umjesto da bježi od starosti, Drakulić se u ovim pričama hrabro uhvatila ukoštac s njome. Prema svojim neimenovanim ženskim i muškim likovima je nemilosrdna. Stavlja ih pred ogledala da se suoče sami sa sobom (prva i naslovna priča Nevidljiva žena), čini ih slabima i bolesnima (Nedjelja je siva i tiha; Kava više nema isti okus), čak ih i ponižava (Hlače na rasprodaji; Kratka zimska šetnja). Nemilosrdna je u svojim pričama zato što želi prikazati starost u iz što više aspekata i time je učiniti stvarnom i neizbježnom, to jest vidljivom.

“Primjetili ste da do sada nisam upotrijebila riječ ‘’starenje’’. To je proces, u početku posve spor i gotovo neprimjetan. U nekom trenutku se počne ubrzavati, tek ga tada primjetite možda zato što ga netko drugi već primjećuje, da biste gotovo odjednom postali – stari.”

Sve su priče ispričane u prvom licu i opisuju svakodnevne situacije što potcrtava njihovu neposrednost i realističnost. Tek kad uđemo u glave likova koji prolaze kroz starost, možemo osjetiti kako je to kada te tijelo sve češće izdaje, kada gubimo uspomene na prošlost, kada te ljudi na ulici uopće ne primjećuju, već “gleda[ju] kroz tebe, baš kao da si od stakla.” Zapravo, tek tada možemo povjerovati njihovim iskustvima i empatizirati s njima.

“Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“

Starost ne mijenja samo naša tijela, već i odnose s drugima, pogotovo s našim obiteljima. Kroz priče se često provlači motiv odnosa roditelja i djece, s naglaskom na odnose majke i kćeri. U priči Nedjelja je siva i tiha Drakulić precizno i poetično opisuje trenutak kad spoznamo da naš roditelj više nije nepobjedivo i savršeno biće i da se njegovo tijelo rastače pred našim očima. 

“Bojim se gledati je tako posve okopnjelu. (…) Gledam tanku kožu podlaktice kako joj visi, naborana poput najfinije svile. I mislim, zapravo se nadam, da nije svjesna kako će se uskoro i sama pretvoriti u prah, u sitne čestice poput onih koje trepere u zraci sunca.”  

Sve bliža smrt izaziva u likovima žaljenje za prošlim vremenima, za riječima koje su se trebale izreći, ali nisu. Ako se likovi nešto boje izreći, onda se ne boje svim snagama držati za predmete koji su možda jedini dokaz da su jednom bili povezani sa svojim roditeljima. Bez njih – kao što kaže pripovjedačica u priči Album bez fotografija o fotografijama svojih predaka –  “svi oni ponovno umiru onog trenutka kada više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.”

Three Ages of Woman Gustav Klimt
Gustav Klimt – Three ages of woman (1905)

Ove priče su pitke i zavode svojom intimnošću i autentičnošću. Ali pesimizam i tjeskoba kojima odišu čini ih teškima i ponekad neugodnima. Taj osjećaj nelagode je tek posljedica puknuća u nama koje izaziva dobra književnost. Ako čitamo samo one knjige koje potvrđuju naša iskustva i znanja o ovom svijetu, ostajemo zarobljeni unutar sebe. Podložniji smo predrasudama i stereotipima o ljudima koji nisu mi, ali koji, barem u ovom slučaju, jednom možemo postati.
Zato su Nevidljiva žena i druge priče bitne – jer govoreći o starosti drugih zapravo govore i o našoj starosti.

 

 

30 najboljih citata o čitanju

Čitanje je jedna od najdražih aktivnosti svih knjiških moljaca. Čitanje može biti gušt, čitanjem možemo naučiti puno, čitanje nas vodi u druge svjetove, čitanjem postajemo bolji ljudi. Ukratko, čitanje može biti mnogo toga. Da ne bi bilo da je samo naše mišljenje bitno, sad ćemo dati riječ poznatim autoricama i autorima, kritičarima i glazbenicima i vidjeti na koji se način knjige mogu čitati, kakav je to dobar čitatelj, kakvih se čitatelja boje, a naposljetku kako uopće doživljavaju čitanje.

Uživajte!

1. „Onaj tko ne voli čitati nije pronašao pravu knjigu za sebe.” – J.K. Rowling
2. „Oh, kako je dobro biti među ljudima koji čitaju knjige.” – Rainer Maria Rilke
3. „Postoje gora zlodjela od paljenja knjiga. Jedno od njih je ne čitati knjige.” – Josip Brodsky
4. „Knjiga je dar koji možeš otvarati opet i opet.” – Garrison Kellior
5. „Čovjek koji ne čita dobre knjige nije nimalo bolji od čovjeka koji uopće ne čita.” – Mark Twain

jk-rowling-citat

6. „Znaš da si pročitao dobru knjigu kada nakon što pročitaš zadnju stranicu se osjećaš kao da si izgubio prijatelja.” – Paul Sweeney
7. „Dobra knjiga je događaj u mom životu.” – Stendhal
8. „Jednog sam dana pročitao knjigu i cijeli mi se život promijenio.” – Orhan Pamuk
9. „Klasik – knjiga koju ljudi hvale i ne čitaju.” – Mark Twain
10. „Ne vjeruj nikome tko nije ponio knjigu sa sobom.” – Lemony Snicket

stendhal-citat

11. „Kišni dani se trebaju provesti kući sa šalicom čaja i dobrom knjigom.” – Bill Watterston
12. „Nikad ne odgađaj do sutra knjigu koju možeš pročitati danas.” – Holbrook Jackson
13. „Toliko knjiga, a tako malo vremena.” – Frank Zappa
14. „Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice.” – Jorge Luis Borges
15. „Knjiga je san koji držite u ruci.” – Neil Gaiman

neil-gaiman-citat

16. „Trebamo knjige koje nas pogode kao katastrofa, rastuže duboko, kao smrt nekoga koga smo voljeli više nego sebe.” – Franz Kafka
17. „Slobodno darujte knjige za blagdane – od njih se nikad ne deblja, rijetko sagriješi i vječno su osobne.“ – Leonore Hershey
18. „Da uništite kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.” – Ray Bradbury
19. „Ponekad pročitam knjigu iz Kine i prepoznam nešto vrlo osobno što me gane. To je za mene čudo. Ima nešto u našem zajedničkom nesvjesnom što stvara književnost. – Olga Tokarczuk
20. „Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam omogućuje samoća.” – Harold Bloom

harold-bloom-citat

21. „Knjiga koja želi trajati je ona koja se čita na različite načine.” – Jorge Luis Borges
22. „Kako putovati kroz vrijeme? – Čitaj.” – Nepoznat autor s interneta
23. „Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje.” – Julian Barnes
24. „Dio sam svega što sam pročitao.” – Theodore Roosevelt
25. „Knjiga nije hrana, ali je poslastica.” – Tin Ujević

julian-barnes-citat

26. „Ako čitaš samo knjige koje drugi čitaju, mislit ćeš samo ono što misle drugi.” – Haruki Murakami
27. „Knjiga za čitanje nije ona koja misli za tebe, već ona koja te natjera na mišljenje.” – Harper Lee
28. „Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.” – Miroslav Krleža
29. „Bolje da čovjek nikada ne pročita nijednu knjigu nego da čita mnogo knjiga i da vjeruje u sve što je u njima napisano.” – Lav Tolstoj
30. „Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.”  – Toma Akvinski

miroslav-krleza-citat

Koji su vaši najdraži citati o čitanju? A možda ste smislili i vlastiti citat? 😉
Kakvu god ideju ili citat imali, podijelite s nama u komentaru! 🙂

15 zabavnih činjenica o književnosti koje niste znali

1. Prema Wikipediji, najduži roman na svijetu je  Les hommes de bonne volonte Julesa Romainsa – ovaj roman broji 7 892 stranice i više od 2 milijuna riječi! A među najduže romane na svijetu se ubrojava i roman Gordana Marije Jurić Zagorke za kojeg se procjenjuje da ima 1 400 000 riječi.

2. Prije objave Petra Pana, priče za djecu J.M. Barrieja, ime Wendy nije postojalo u engleskom jeziku! Isto tako, žensko ime Shirley je prije romana Charlotte Bronte Shirley (1849) bilo isključivo muško ime.

3. Hercule Poirot jedini je fiktivni lik čija je osmrtnica objavljena u listu The New York Times

CLvNFFRUMAAYsdA
Foto: New York Times Art

4. Dnevnik Anne Frank su različiti izdavači odbili izdati 15 puta! A još jedna od najpopularnijih knjiga svih vremena je bila odbijena 12 puta – a to je Harry Potter!

5. Jednu od najbesmislenijih odbijenica je dobio George Orwell od američkih izdavača – nisu htjeli objaviti Životinjsku farmu jer, citiram „u SAD-u ne postoji tržište za priče o životinjama.“

6. Don Quijote je najprodavaniji roman svih vremena – s više od 500 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta, a najprodavanija knjiga je – pogađate – Biblija.

7. Dok je još bio u procesu pisanja poeme Gavran koja će ga učiniti slavnim, Edgar Allan Poe je namjeravao u poemu staviti – papigu! Srećom, ubrzo je shvatio da papiga ne odgovara mračnoj atmosferi poeme pa se na kraju odlučio za gavrana.

raven comic
Foto: ShoeBoxBlog.com

8. Romani engleske autorice Ivy Compton Burnett (1884 – 1969), suvremenice znatno poznatije Virginie Woolf, se sastoje gotovo isključivo od dijaloga.

9. Pradjed najvećeg ruskog pjesnika Aleksandra Puškina i prvi Puškin, Abram Petrovič Ganibal se rodio u Africi odakle je kao dijete odveden na dvor cara Petra Velikog.

10. Iako su bili suvremenici, velikani ruskog realizma Fjodor Dostojevski i Lav Tolstoj se nikada nisu upoznali.

11. Album Iggya Popa The Idiot (1977) je nazvan po romanu Idiot, F.M. Dostojevskog kojeg su navodno u to vrijeme čitali Pop, David Bowie i producent Tony Visconti.

Iggy_Pop_-_The_Idiot
Foto: Wikipedia

12. Iako su već za života postali klasici, Lav Tolstoj, Henrik Ibsen i Henry James nisu dobili Nobelovu nagradu za književnost.

13. Roman struje svijesti Dok ležah na samrti W. Faulknera je napisan u šest tjedana bez ijedne izmijenjene riječi.  Ovaj podatak postaje impresivan tek kad/ako počnete čitati roman – osim što je pisan bogatim,metaforičkim jezikom, ispripovijedan je iz perspektive čak 15 likova.

14. Klasik dr. Seussa Green Eggs and Ham je napisan kao oklada – autor se u 50 dolara okladio sa svojim izdavačem da može napisati knjigu do 50 riječi. Ova knjižica sadrži točno 50 riječi!

15. Svijet književnosti je pun pogrešno pripisanih izjava i citata. Jedna od njih je legendarna poštapalica Sherlocka Holmesa – „Elementary, my dear Watson.“ No, to Holmes uopće nije izjavio. Ova se fraza pojavljuje u romanu Psmith, Journalist satiričara P.G. Woodhousea.

sherlock-season-5-1000044
Foto: BBC

Najbolje od književnosti na netu | srpanj 2019.

Kviz “Jesi li književna sveznalica?”– popularne Književne Kritičarije, na Facebooku poznate i kao Hrvatski za svaku upotrebu su pripremile kviz samo za najzagriženije knjigoljupce.

Stvarnost je ljepša uz poeziju – projekt Bookse i učenika Klasične gimnazije u Zagrebu Razumijem što čitam – učenici pišu kritičke osvrte o djelima iz hrvatske književnosti.

Shakespeare je bio žena?! – još nema kraja višestoljetnoj raspri oko identiteta najpoznatijeg i najutjecajnijeg pisca u povijesti.

“Orwellov užas iz 1984. danas je bliži nego ikad” – klasik Georga Orwella iz kuta autora Josipa Mlakića

Pisci razgovaraju

Ernest van der Kwast: “Čitatelje hranim maštom” – autor kritički i čitateljski prihvaćenog romana Sladoledari govori o neobičnoj inspiraciji za taj roman, o roditeljskim očekivanjima i o podrijetlu sladoleda.

Natječaj “Sedmica & Kritična masa”  – portal Kritična masa četvrtu godinu zaredom provodi natječaj za mlade autore i tim povodom objavljuje intervjue s autorima i autoricama koji su ušli u uži krug natječaja. Ove su godine u uži krug ušli: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.

Melania G. Mazzucco: “Svaki je život vrijedan da se o njemu pripovjeda” – razgovor s talijanskom autoricom Melaniom G. Mazucco o njezinom najnovijem romanu Ja sam s tobom: Brigittina priča koji tematizira stvarnu i potresnu životnu priču kongoanske izbjeglice Brigitte.

 

 

Najbolje od književnosti na netu | lipanj 2019.

books-3348990_1920
Foto: Pixabay

Kratka priča “Uhode” – pročitajte kratku priču kanadskog pisca Barrya Calaghana iz zbirke priča koju je prevela beogradska izdavačka kuća Partizanska knjiga (Korzo portal)

Intervju sa srpskim piscem Filipom Davidom – u ovom razgovoru slavni autor priča o Danilu Kišu, Mirku Kovaču kao i o onodobnoj i ovodobnoj politici. (Lupiga)

“Kako smo Rundek i ja preveli drevni sufijski tekst o potrazi za istinom” – prevoditeljica Sandra Hržić govori o petnaestogodišnjem projektu prevođenja sufijske poeme “Jezika ptica” Faridudina Atara iz 12.stoljeća. (Jutarnji list)

“Od traume do dvije knjige” – intervju s pjesnikom Denisom Ćosićem, dobitnikom nagrade Goran za mlade autore o njegovoj poeziji.  (Booksa)

Prevoditelj predstavlja –  Mišo Grundler – novi nastavak serije intervjua sa značajnim hrvatskim prevoditeljima, ovaj put s Mišom Grundlerom koji najviše prevodi s danskog i norveškog jezika. (Moderna vremena)

Gonars sam godinama dugovao svojoj baki iz Bakra” – intervju s Nikolom Petkovićem, ovogodišnjim dobitnikom T-portalove nagrade za najbolji roman. (Novi list)

 

 

 

Panonska groteska | Julijana Adamović – Divlje guske

divlje_guske96

izdavač: Hena com
godina: 2018.

Često se zna dogoditi kada pročitate knjigu o kojoj ste prethodno stalno slušali sa svih strana samo pohvale da vas, možda upravo zbog tog prenapuhivanja, itekako razočara. Ali najviše od svega, nije vam jasno što je to u toj knjizi da se svima sviđa, a eto baš ste vi u onoj čitateljskoj manjini koja u njoj ne vidi ništa spektakularno, pa čak ni vrijedno toliko hvaljenja.

Štoviše, čak možete pokazati prstom na papirnate i nedovoljno razrađene likove, formulaične i neuvjerljive obrate ili naprosto na cijelu knjigu jer ne možete izdvojiti nijedan približno dobar dio koji bi imalo opravdao ugled knjige.
Nažalost, nezanemariv broj hitova i bestsellera pati od sindroma prenapuhivanja.

Ali ako ste mislili da će ovaj tekst biti o jednoj takvoj knjizi, pogriješili ste.
Roman Divlje Guske  Julijane Adamović jest jedna od onih knjiga o kojima ćete čuti uglavnom pohvale, ali pripada suprotnoj strani tog spektra – onoj koju nastanjuje nekolicina knjiga itekako zaslužene reputacije.

Osteceno-odrastanje-Citali-smo-Divlje-guske-sjajan-roman-Julijane-Adamovic_ca_large
Autorica knjige Julijana Adamović.      Foto: PIXSELL

 

Nije zaludu rečeno da se dobra knjiga poznaje već po prvoj stranici. Čim pročitate prvu stranicu Divljih Gusaka, napada vas dinamičan, sočan, metaforičan i tečan jezik koji vas zavodi i odvlači vaše ruke prema rubovima stranica.

Negdje smo na istoku Hrvatske, gdje nema planina, gdje puca pogled na ravnicu, gdje ljudi žive u siromaštvu i okruženi životinjama. Iako se na prvu čini da je ovu zabit vrijeme zaobišlo, nekoliko detalja nas preciznije smješta u jednu vremensku točku – tranzistori, crno-bijele televizije s folijama koje davaju iluziju šarenila, debeljuškaste lutke zvane Vesna i Nada.

20180304_142328
Foto: Retroteka

Ovaj (blago rečeno) neobičan svijet gledaju kroz svoje oči pripovjedačice, sedmogodišnje djevojčice i objašnjavaju ga u prvom licu množine na sebi svojstven način – kroz doslovno razumijevanje riječi, isprepletanje mašte i stvarnosti, nerazumijevanje odraslih ljudi oko sebe.  Djevojčice u sebe upijaju nasilje, siromaštvo, zatucanost, mržnju, ludilo i zlo, ali ono što im najviše treba – čistu ljubav – ne mogu dobiti, iako misle da je imaju u obliku svojih najbližih – majke, Babe i oca.

Upravo se kroz prikazivanje odnosa djevojčica s odraslima najbolje oslikava i naglašava razlika između dječjeg i odraslog poimanja svijeta. Majka i  Baba, oduvijek na ratnoj nozi, preko djevojčica prelamaju međusobnu netrepeljivost i mržnju, a djevojčice su same usred svega toga nesigurne koga trebaju voljeti. Majku koja ih, iscrpljena od rada i svakodnevnih svađa s ocem alkoholičarem,  u ljutnji proklinje i govori im „bolje da vas nisam rodila“, ili Babu (već veliko početno slovo upućuje na to da je djevojčicama baba važnija), za koju cijelo selo zna da je zla, puna mržnje i zatucana, ali koja djevojčicama lijepo češlja kosu, kupuje slatkiše i igračke, kod koje ne moraju vršiti nuždu vani na ledu, kod koje nema psovanja, deranja, šamaranja i razbijanja. A još je teže voljeti natmurenog, razdražljivog i uvijek odsutnog oca.

Dječju sliku ovog nasilnog univerzuma (nalik na one u pričama i romanima Williama Faulknera i Flannery O’Connor) nadopunjuju groteskni lokalci – udovica Bobe Mojzer koja po cijele dane sjedi ispred kuće i čeka mirovinu iz Njemačke, čupava majčina prijateljica Drene, braća prosjaci Slavuj i Slamica. Jedini iole normalni ljudi su Rusi Lenka i Kolja, ali djevojčice sve više bivaju uvučene u posvemašnju moralnu otupjelost.

Kada bih jednom rječju opisala dojam koji izaziva ova knjiga to bi bila riječ – mučno. Ali ne u fizičkom smislu, iako ima naturalistički obojenih dijelova, autorica u opisima nikad ne prelazi granicu dobrog ukusa. Spopada vas egzistencijalna mučnina, ali koja ne prelazi u ono otupjelo gađenje prema svemu koje tako rado izazivaju drugi hrvatski pisci svojim knjigama.

“Ako se tata vrati iz bolnice, pitat ćemo ga da nam još jednom objasni, da nam po tko zna koji put ispriča sve što zna o divljim guskama: kako lete jedna iza druge, kako krilima guraju zrak koji njihove prijateljice podiže pod oblake i gura ih naprijed, pa tako mogu letjeti više i dulje, kako su brižne, pa uvijek, kad neku gusku upuca lovac ili se razboli, dvije druge je čuvaju i ostaju uz nju sve do zadnjeg trena – dok ova ne umre.”

Osim toga, još jedna od karakteristika koja izdvaja ovu knjigu od toliko drugih napisanih na jezicima ovih postjugoslavenskih prostora jest što ovdje nema pamfletiziranja, političkih govora, poučavanja (što me malo i čudi, s obzirom na to da autorica piše političke kolumne desnog nagiba na T-portalu) – politika je dana na kapaljku, u naoko usputnim detaljima – Bosanci su za sve krivi, fotografije predaka se kidaju jer nije jasno na čijoj su strani bili u ratu, Švabe, tj. Nijemci, su otjerani i ostali su samo u pričama.

Ako niste obožavatelj suvremene hrvatske književnosti, pročitajte Divlje guske (bez obzira na razočaravajuće slabiji zadnji dio romana) jer ćete se uvjeriti u suprotno. 😊