Nije self-help | 8 citata poznatih pisaca koji tjeraju na razmišljanje

Sa svih strana smo okruženi self – help knjigama svjetski poznatih autora koje nude jedinstven recept za sretan život, life coachevima koji tako uvjerljivo govore o važnosti pozitivnog mišljenja, instagram citatima koji sažimaju životne mudrosti u kratke rečenice koje bi nas trebale natjerati da se ujutro dignemo iz kreveta i opalimo šamar životu.

Ali smo toliko zagušeni takvim sadržajem koji bi nam trebao pomoći da nam zapravo odmaže. Više ne vidimo ni prst pred nosom od toliko različitih hyggea, ikigaija, milijun koraka do sreće i ostalih instant rješenja za naše životne probleme.

Što je još gore, većina tog sadržaja je nažalost bezvrijedna jer svodi kompleksnosti ljudskog života na materijal koji se samo guta, a ne žvače, na jednu crno-bijelu rečenicu koja samo dobro zvuči, a nema značenje.

Nalazimo se u užasnom položaju – na pladnju nam se nudi beskrajno more izbora, a ništa od toga ne možemo primijeniti na sebe.

Tu uskače književnost. Književnost kao umjetnost koja nam kroz riječi tiskane na stranicama omogućuje bijeg od stvarnosti, ali i suočavanje sa stvarnošću i njezinim zamkama.
Kad god sam u nekom teškom životnom razdoblju uvijek se zavučem u svijet knjiga i tamo me često zatekne ne rješenje za moje probleme, već slamka spasa – roman, kratka priča, lik ili čak jedna rečenica – za koju se čvrsto uhvatim i koja mi posluži kao smjernica za sagledavanje svoje situacije iz drugog kuta i tako budem bliže rješenju problema (ili pomirenju s njime – nisu svi problemi rješivi 😊).

Ne želim reći da je sve što je vezano uz samopomoć smeće (postoje ljudi kojima takav sadržaj itekako pomogne), a da samo književnost ima apsolutnu moralnu vrijednost. Naprosto vas želim potaknuti da date šansu književnosti. Da vidite da postoje i drugi izvori iz kojih možemo crpiti snagu, poticaj i nadahnuće za življenje.

Zato sam odabrala 10 citata pisaca koji će vas definitivno natjerati na razmišljanje.

Nastavite čitati i možda vam neki od ovih citata (neki su duži od jedne rečenice!) ubace bubicu u uho koja će vas potaknuti ne samo na razmišljanje, već i na djelovanje.

 O sreći

peter-lloyd-609343-unsplash

Foto: Peter Lloyd

„Odlučio sam biti sretan jer je to dobro za zdravlje.“ – Voltaire

“Vedar sunčani dan, i kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom — i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće.” –  Vladan Desnica

O savršenstvu

lily-banse-348257-unsplash

Foto: Lily Banse

Nesavršenost nije negacija savršenstva;
konačnost ne poriče beskonačnost.
To se samo cjelina iskazuje u dijelovima,
to se beskraj otkriva u granicama.

Rabindranath Tagore

 

O ljudima

34-24

Foto: James Joyce, autor nepoznat

 

 

 

 

 

 

Ljudska stvorenja ne idu držeći se za ruke cijelom dužinom puta. U svakome je djevičanska šuma; snježno polje gdje je čak i otisak ptičjih stopala nepoznat. Tu idemo sami, i tako nam se više sviđa. Uvijek imati suosjećanje, uvijek imati pratnju, uvijek imati nečije razumijevanje bilo bi nepodnošljivo.” – Virginia Woolf

„Ljudi su čudni. Stalno su uznemireni trivijalnostima, ali veliku stvar, kao što je činjenica da trate svoje živote, uopće ne primjećuju.“ – Charles Bukowski

O vremenu

srikanta-h-u-476566-unsplash

Foto: Srikanta H.U

“Nemati prošlosti je ostati bez budućnosti. Ali ako tamo ostanemo, ako se tamo zaglibimo, budućnost zbog koje smo se u nju vratili postaće nedostižna. Proći će pre nego što shvatimo da je sve – sadašnjost.” – Borislav Pekić

I onda te nešto promijeni, shvatiš da ne možeš biti onaj čovjek od jučer, a ne znaš koji ćeš biti sutra. Naposljetku, uvidiš da je vrijeme da počneš misliti na sebe jer si negdje davno zaboravio na to. – Meša Selimović

Kad se počnemo pitati što ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna što će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo poslužiti njegovim nama nepoznatim ciljevima. – Ivo Andrić

Advertisements

Katherine Mansfield | Buntovna inovatorica kratke priče

“To be alive and to be a ‘writer’ is enough.” 
Katherine Mansfield

Katherine Mansfield

Foto: nepoznat izvor

Iako je, uz Antona Čehova, u osvit dvadesetog stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko – engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas (barem u Hrvatskoj) nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“

Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i  Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine. I upravo zato smo odlučili predstaviti njezin život i djelo u rubrici Zaboravljeni pisci.

Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i  obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.

No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.

Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murrya, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).

1917. Katherine upoznaje spisateljicu Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu  Zaljubljene žene.

tumblr_osbzuh3o2x1woqidro1_r2_540

Foto: Vanessa Redgrave u filmu A Picture of Katherine Mansfield (1973)
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.

Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.

Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.

Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.

Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.

Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“

Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society.

Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:

Bliss *

The Canary

Je ne parle francais

The Doll’s House

*sve su priče na engleskom jeziku

 

Članak napisala: Luca

Najbolje od književnosti na netu | travanj 2019.

Irmgard Keun | Perom protiv nacizma

„Bože, oprosti mi moje grijehe, ali ja zbilja znam pisati.” – Irmgard Keun

Opće je poznata činjenica koliko malo spisateljica postoji u kanonu svjetske književnosti. Kanon je natrpan muškarcima, konkretno, bijelim zapadnjacima, a sukladno tome, većina je svjetskog kanona zapravo umjetnički prikaz muške perspektive. Naravno, muška perspektiva svijeta nije problematična per se, već je problematično što prevladavanje jedne perspektive implicira da ostale perspektive (da, na svijetu ne žive samo muškarci!) ne postoje, a ako postoje, da nisu dovoljno (umjetnički) vrijedne. Kako ironično, s obzirom na to da se kao osnovni sastojak književnosti, barem one dobre, uvijek ističe univerzalnost, a to bi podrazumijevalo jednakovrijednost svih perspektiva.

Srećom, 21.stoljeće nastoji ispraviti ovu strašnu nepravdu, pa se dogodio veliki boom različitih književnih perspektiva. Današnji čitatelji s nevjerojatnom lakoćom mogu saznati kakva je perspektiva onih manjinskih grupa koje su sve donedavno bile izrazito marginalizirane, a u koje se uključuju i žene. No, ispravljanje ove nepravde se događa i retroaktivno, pa imamo veliki broj ponovno otkrivenih autorica. Tako su Amerikanci nedavno ponovno otkrili Luciu Berlin, a Europska unija je pokrenula projekt otkrivanja europskih spisateljica u periodu od 15. do 18.stoljeća. U ponovno otkrivene spisateljice spada i Nijemica Irmgard Keun (1905 – 1982).

Irmgard-Keun-in-1935

Irmgard Keun, 1935.

Rodila se 1905. u srednjoklasnoj građanskoj obitelji u Kölnu. Nakon što se okušala u glumi i radila kao stenografkinja, Keun se, navodno na nagovor pisca Alfreda Döblina, 1929. posvećuje pisanju. Prvijencem Gilgi (1931), inspiriranim romanom Muškarci vole plavuše američke autorice i filmske pionirke Anite Loos, te nedugo zatim romanom Das kunstseidene Mädchen (1932), Keun sablažnjuje širu javnost realističnim prikazima ekonomsko i seksualno emancipiranih žena te problemima na koje nailaze zbog svog spola i klasnog statusa. S druge strane, oduševljava njemačke književnike svojom pronicavošću, humorom i socijalnom osviješćenošću. Oba romana postižu ogromnu popularnost – Das kunstseidene Mädchen  tiskan je u 50 000 primjeraka, a dvadesetšestogodišnja autorica postaje književna zvijezda.

41J0JXy9eVL._SX311_BO1,204,203,200_

Američko izdanje romana Gilgi, Melville House, 2013., preveo: Geoff Wilkes

Protagonistkinje ova dva romana, Gilgi i Dora, mlade su, pomalo naivne, ali snalažljive i pronicljive žene kojima, iako ravnodušnima na dnevnu politiku, ne promiču apsurdnosti predratnog njemačkog društva. Njihov je glavni cilj uspjeti u životu. Dora čini sve da postane filmska zvijezda, dok je marljivoj i ambicioznoj Gilgi želja ostaviti svoj zatupljujući tajnički posao i početi novi, dostojanstveniji život u inozemstvu.

Dolaskom nacista na vlast, počeli su problemi u Keuninoj spisateljskoj karijeri. Već 1934. nacisti su konfiscirali njene knjige i zaustavili njihovo daljnje tiskanje. 1935. neustrašiva Keun je zatražila od suda da joj Gestapo plati novčanu štetu prouzrokovanu konfisciranjem neprodanih primjeraka njenih djela. Naravno da joj šteta nije plaćena, pa se iste godine seli u Nizozemsku. 1940. vraća se u Njemačku u kojoj do kraja rata živi pod lažnim imenom nakon što je lažirala svoje samoubojstvo (vijest su prenijeli čak i britanski mediji!). Njene godine u egzilu obilježila je ljubavna veza s piscem Josephom Rothom i dva romana Nach Mitternacht (1937) i Kind aller Länder (1938), znatno mračniji od prethodnih, koji stavljaju svoje, politički osvještenije protagonistkinje u samo središte sve njemačke stvarnosti koja se sve više približavala ratu.

Završetkom rata, Keun i njena djela padaju u kolektivni zaborav. Ipak, ona nastavlja s pisanjem. Da bi se prehranila, uglavnom piše kratke prozne uratke za radio i književne časopise. Iako je njen poslijeratni život bio sušta suprotnost onom prijeratnom – osim što ju je književna javnost ignorirala, nerijetko je boravila u psihijatrijskim ustanovama, patila je od alkoholizma i sama odgajala kćer Martinu – sreća joj se osmjehnula još jedan put. Nekoliko godina prije njene smrti, njemačke feministkinje, oduševljene univerzalnošću i feminističkim potencijalom njenih romana, podižu Keun iz kolektivnog zaborava, a time se napokon zacementirao njen status kao jedne od najznačajnijih njemačkih autora. Umrla je 1982. godine.

Nažalost, (još) ne postoje prijevodi Keuninih djela na hrvatski, ili neki od srodnih jezika, pa je jedini način da se čitatelji upoznaju s ovom autoricom preko stranih prijevoda, od kojih preporučujem engleske prijevode američke izdavačke kuće Melville House ili britanskog Penguina.
Za kraj ću staviti nekoliko citata iz kojih će, iako se radi o prijevodu, čitatelji naslutiti barem djelić spisateljskog talenta Irmgard Keun.

“The dictatorship has made Germany a perfect country, and a perfect country doesn’t need writers. There’s no literature in Paradise. Can’t have writers without imperfection around them, can’t have poets. The purest of lyric poets needs to yearn for perfection. Once you’ve got perfection, poetry stops. Once criticism’s no longer possible, you have to keep quiet.”

„Personally, I think it’s silly to say someone’s good because he doesn’t drink or gamble. If you stop to think of it, you realize what an awful lot of nonsense people talk.“  

“It’s our age-old hereditary sorrow that no-one can give himself absolution and God can’t, either. God – this little figment of overworked imagination, God – this pallid lie born of desperation – we say God – and we mean humanity, ourselves and others. The longing for a human being is genuine – a human being is more than God – a human being is a beast and God. Longing for God – damned laziness which costs nothing. Mild, bloodless hysteria. Longing for a human being – you pay for that with your blood and with your self and with your flesh – your longing for God can be settled with promissory notes – rags -paper – a drop of red blood is worth more than three prayers.” 

„For a thousand people who want to be loved, there may be perhaps just one who wants to love.“

 

Napisala: Luca

Una, potrebna si mi kao nikotin | Tako je govorio Momo Kapor

53071303_437926413614692_59469676253544448_n

Izdavač: Znanje
Godina izdanja: 1985.
Urednik: Zlatko Crnković

 

“Kad sam je prvi put video, sat mi je stao.” vjerojatno leži na listi top 5 najoriginalnijih iskaza o ljubavi na prvi pogled, vjerojatno je najcitiranija misao Mome Kapora i vjerojatno najspektakularniji način za započeti remek-djelo kao što je Una: ljubavni roman.

Ostavljajući po strani njegov slikarsko-televizijski angažman (doraslost kojemu je također neupitna), željela bih se ovdje, prije svega i isključivo, osvrnuti na Kapora kao književnika. Dakle, promatrajući ga kroz prizmu tvorca neosporivo kvalitetnog romana “Una”, romantične i, u jednu ruku, pogibeljne priče o dvoje ljudi čiji se životi korjenito mijenjaju u jesen 1980., nakon što su se prvi put susreli.

Kapor pripovijeda – senzualno i na sebi svojstven način – o ljubavi između profesora Mišela Babića i njegove studentice Une Vojvodić, elegantno ukomponirane u jedan intervju iz 12 traka. Konteksta radi, nužno je naglasiti da je intervju nastao kao dio projekta na Fakultetu za mass medije, s Unom u glavnoj ulozi i kontroverznim profesorom čija su predavanja redovito bilježila natprosječnu posjećenost.

Una je lijepa i inteligentna, mladalački zanosna, neodoljivo prpošna, s vremena na vrijeme infantilna; rezultat čega je njena generalna nesposobnost da se prilagodi kompliciranim odnosima u koje zapada.

Svaka traka, svaki incognito susret i svaka rečenica P+U susreta protkani su erotskim elementima iz kojih vrišti zanos i želja za ponovnim viđenjem. Tako se jedan nevini intervju pretvorio u zapis života i memento mori sitnih noćnih sati.

U rubriku zanimljivosti definitivno potpada i činjenica da je 1984. snimljen istoimeni film, sa Sonjom Savić i Radom Šerbedžijom u glavnim ulogama. Radilo se o varijacijama na temu iz stvarnog života ili ne, ovaj roman prije svega šalje dirljivu notu upozorenja da nismo sami, da jedanput kada nastupi, ljubav zaista može djelovati nikotinski, i tu ništa ne pomaže: ni mudrost, ni pamet, ni iskustvo niti sva poniženja na koja je osuđen čovjek koji voli.

Za kraj i kao addendum svoje vrste, Kaporov je vanvremenski talent urodio plodom tumačeći nesvakidašnje originalno što zapravo ostaje poslije ljubavi. Sve što u nastavku slijedi besmisleno je parafrazirati:

Posle ljubavi ostaje rečenica: “Divno izgledaš, nisi se

ništa promenila…” — I: “Javi se ponekad, još imaš moj

broj telefona.”

I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali,

ostaju posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali

posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz

mode.

Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi:

“Ja ću prva u kupatilo!” — i pitanje: “Zar nećemo

zajedno?”

Ovaj put, ne.

Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više

nisu nikakve tajne.

Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu

udahnem “Cabochard” na nekoj nepoznatoj

crnomanjastoj devojci.

Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve

cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini.

Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada

nisu voleli (“hvala što ne pušite!” — a pušili smo), i

cvećarke koje jesu.

Posle ljubavi ostaje povređena sujeta.

Metalni ukus promašenosti na usnama.

Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.

Posle ljubavi ne ostaje ništa.

Sranje.

 

Recenziju napisala: Nikolina

Laurent Binet – Sedma funkcija jezika

 

sedma_funkcija_jezika_300dpi

prevela: Ivana Šojat

izdavač: Fraktura, 2017.

Je li moguće napisati zabavan, a ujedno i pametan roman o francuskim intelektualcima i strukturalističkoj teoriji? Ako mislite da je to nemoguće, obavezno uzmite u ruke i (logično) pročitajte Sedmu funkciju jezika Laurenta Bineta.

Možda ste već čitali (ja još nisam), ili barem čuli (e, to jesam) za Binetov roman HHhH  u kojem je iznio svoje (fikcionalno) viđenje atentata na zloglasnog nacista, Praškog koljača Reinharda Heydricha 1942. godine.
I u ovom romanu Binet za polazište uzima stvaran događaj: 1980. godine, francuski je teoretičar Roland Barthes smrtno nastradao kada ga je, dok je prelazio cestu, udario kamion.
Kao pravi romanopisac, Binet ovaj nesretni slučaj začinjava maštom i preobražava u misteriozno i vjerojatno politički motivirano ubojstvo. Tko je ubio Barthesa i zašto mora otkriti inspektor Bayard. Svoju istragu počinje od ljudi bliskih ekscentričnom teoretičaru, a to su većinom ništa manje ekscentrična velika imena francuske filozofije kao što su Michel Foucault, Gilles Deleuze, Julia Kristeva, Phillipe Sollers, od kojih je svatko imao razlog da naudi Barthesu. Desno naginjući Bayard se ne snalazi u tom lijevom, intelektualističkom i pomalo snobističkom miljeu („Šupci od intelektualaca.“), pa kao pomoćnika nevoljko angažira profesora semiologije Simona Herzoga, šeprtljavog mladića zavidnih sposobnosti primjećivanja. Evo jedan primjer Herzogovih sposobnosti (još je genijalnija scena u kojoj analizira James Bonda i značenje broja 007):

„Na desnoj ruci nosite burmu, no još se vidi trag na prstenjaku vaše lijeve ruke. Nesumnjivo ste htjeli izbjeći dojam ponavljanja, tako da ste pri sklapanju drugog braka promijenjili ruku, kako biste na neki način izbjegli ponavljanje loše sudbine. To, očigledno, nije bilo dovoljno, pa vaša zgužvana košulja u ovaj jutarnji sat kazuje kako očigledno nemate kod kuće nikoga tko bi se bavio glačanjem vaše odjeće; a sukladno s malograđanskim modelom tipičnim za vaš socijalno-kulturni milje,, da je još uvijek s vama, vaša vam supruga nikad ne bi dopustila da obiteljski dom napustite neizglačani.“

Neobičan dvojac otkriva da je Barthes posjedovao papir na kojem je ispisana tajnovita sedma funkcija jezika. Osobi koja ju posjeduje ona daje neviđenu moć uvjeravanja. Sam francuski predsjednik Giscard im daje zadaću da pronađu taj papir.
Tragajući za sedmom funkcijom jezika, Bayard i Herzog se susreću s arapskim žigolima u gay saunama, talijanskim teroristima, bugarskim ubojicama, ruskim špijunkama, francuskim i američkim filozofima i velikim Umbertom Ecom; sudjeluju u filmskim potjerama u autu i gondoli, retoričkim debatama u kojima se gubitniku siječe prst, pa čak i u gender reverse orgijama.

Svaka stranica pršti scenama od kojih je jedna luđa i nevjerojatnija od druge. Radnja postaje tako otkačena i zabavna da vas više uopće nije briga tko je i zašto ubio Barthesa. Stroga narativna nit pada u drugi plan, a u prvi se plan probija autorovo inteligentno eksperimentiranje i parodiranje što je moguće više toga – od likova (pogotovo onih zasnovanih na stvarnim ličnostima), pa do općih mjesta krimića i trilera.

No, bez brige, na kraju se radnja, koliko god se činila otkačena i pretjerana, ipak uredno i efektno zaokružuje u cjelinu, tako da nećete (u potpunosti) imati dojam kao vas je cijelo vrijeme autor zafrkavao.
Nema smisla više trošiti riječi na opis ovog romana, već ću samo reći da će vam, ako volite pisce kojima ništa nije sveto, alternativnu povijest, komediju, satire akademske zajednice, strukturalističku teoriju, metafikcionalnost, Klub boraca i Sherlocka Holmesa, Sedma funkcija jezika biti jedno od književnih otkrića godine.

41XoB1tYk5L._SY346_

francusko izdanje; Grasset, 2015

Seventh-Function-of-Language-cover

englesko izdanje; preveo Sam Taylor; Harvill Secker          primjećujete li lajtmotiv? 😀

 

Valent Pavlić – Evanesco

rsz_valent_pavlic_300_prednja

Izdavač: Hena com
Godina izdanja: 2016

Čovjek koji godinu dana nije osjetio ljudski dodir, djevojka koja je toliko voljela udaljene krajeve i kulture da nikad nije nigdje otišla (iako je bila nadomak svog cilja), mladić koji jednog jutra zaboravi sve svoje uspomene, a naposljetku se i sam rasprsne u ništavilo – to su ljudi koji i nisu često (anti)junaci suvremene književnosti, pogotovo ne one mainstreamaške – upravo o njima progovara prva zbirka priča Valenta Pavlića, mladog pisca (rođen 1985.) dosad nepoznatog hrvatskoj čitateljskoj publici.

Zbirka se sastoji od devet priča (sve naslovljene jednom riječju) i devet protagonista od kojih je osam muškaraca i jedna žena. Nit koja ih povezuje jedan je od glavnih neprijatelja čovječanstva 21.stoljeća – usamljenost. Fenomen usamljenosti već je stoljećima zahvalna književna tema – od Rousseaovih Sanjarija samotnog šetača (čiji je citat poslužio kao epigraf zbirke) do francuskih egzistencijalista. Svaki lik je izoliran od društva što zbog njih samih, što zbog spleta različitih vanjskih i unutarnjih okolnosti. Krajnje se konsekvence njihove posvemašnje usamljenosti očituju na različite načine, ponajviše nestajanjem, ne samo figurativnim već i doslovnim (zadnja priča zaborav), a na što referira i sam naslov knjige (glagol nestati na latinskom jeziku).
Pavlićevi su likovi osuđeni na fizičku i mentalnu samoću, kazna koju im sudbina dodjeljuje za njihovu različitost i nemogućnost prilagodbe uniformnom društvu. Zatočeni u kukuljici svoga ja žive stvarnost vlastitog dizajna koja ima os, bolje rečeno, opsesiju oko koje se vrti i koja još više produbljuje njihovu odvojenost od ostalih (dječak Lucijan u priči skakač opsjednut je morem, odnosno skokom s najviše litice na otoku, Danijel iz priče nedodirljivost ima misiju mjesec dana ne dotaknuti ljudsko biće koja se protegne na godinu dana, dok gospodin Rever, progonjen zloslutnim snovima, nastoji ne dopustiti da utječu na njegov usamljen život ). No, usamljenost nije antagonist ovih priča. Naprotiv, ona je tihi suputnik koji zaokružuje likove i upotpunjuje njihov odnos prema pravom antagonistu – vanjskom svijetu. Likovi mu se često suprotstavljaju više nedjelovanjem negoli djelovanjem. Vanjski svijet je za njih, filozofskim rječnikom kazano, Drugi.
No, iako je vanjski svijet, sredine u kojima žive, izvor samoće i egzistencijalne tjeskobe likova, ili riječima jednog od njih – privatna predstava za koju nemaju interes, oni ga ipak doživljavaju kao conditio sine qua non njihova postojanja što ilustrira citat iz priče nedodirljivost :“Duboko u sebi oduvijek je znao kako grad predstavlja katedralu njegove duše; mjesto koje ga podjednako pokreće i sputava; mjesto kojem robuje jednako onoliko koliko ga ono snaži.“

Svih je devet priča napisano u trećem licu, odmjerenim glasom sveznajućeg pripovjedača koji zna i više od likova, pa se može reći da su zahvaljujući toj narativnoj tehnici oni izolirani i od ljudi su koji jedini dobili priliku za uvid u njihove intimne živote- nas čitatelja- stoga se time još više povećava njihova usamljenost, a možda autor želi poentirati na čitateljevu usamljenost – naime, uvijek čitamo sami. Usprkos naoko objektivnom i odmjerenom pripovijedanju, pri čitanju se može osjetiti pripovjedačeva empatija prema likovima – možda je i on kao oni.

Osim likova i autorov stil je idiosinkratičan. Konciznim, poetičnim i aforističnim rečenicama priče dobivaju usporen, ali elegantan ritam. Istinabog, zbog ponekih arhaizama i nespretnih i neprirodnih dijaloga (nejasno je jesu li oni namjerno tako pisani – ironiziranje likova?) tečnost se ponekad izgubi, no to su mane kojih se u budućnosti, ako se autor usredotoči na njih, lako može riješiti ili svesti na minimum. Štoviše, sa svakim novim iščitavanjem rečenice se udobno smještaju u čitateljevo pamćenje. Motivi sivog, tmurnog grada, praznih stanova, snijega, sunčevih zalazaka,izoliranog otoka još više pojačavaju atmosferičnost i nostalgičnost zbog čega je teško odoljeti asocijacijama na melankolične slike Edwarda Hoopera ili na Magritteove nevidljive ljude, a u glazbenom smislu na shoegaze bendove.

Kada se ovu zbirku priča postavi u kontekst suvremene hrvatske književne scene, nije pretjerano reći da je bila potrebna pozamašna doza hrabrosti da bi se objavila – ovdje nema konvencionalne radnje, ni radnja ni mjesto nisu specificirani, nema napetih zapleta koji čitatelja drže na rubu sjedala, nema bombastičnih, ekstravagantnih likova većih od života (naprotiv, likovi su obični, tihi ljudi iz srednje klase), nema pikantnih opisa seksa,ukratko, knjiga koja prkosi definiciji bestsellera, ali dobar suputnik u trenucima samoće.

Soundtrack za čitanje: