Neizbježnost starosti | Slavenka Drakulić – Nevidljiva žena

nevidljiva-zena-drakulic

izdavač: Fraktura

godina izdanja: 2018.

Slavenka Drakulić definitivno spada među najznačajnije suvremene hrvatske pisce.  Od svojih književnih početaka (Hologrami straha, 1987.), ali i onih znanstvenih (eseji Smrtni grijesi feminizma, 1984.) se bavi temama specifičnima za žensko iskustvo. Nakon ciklusa biografskih romana o velikim ženama svjetske povijesti kao što su Mileva Einstein i Frida Kahlo, prvi se put okušala u formi kratke priče.

Tema njezine najnovije knjige, odnosno zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče jest životno doba koje nije puno zastupljeno u književnosti – starost.
Starost je jedan od najvećih bauka suvremenog doba – preludij u smrt.
Zato se starost izbjegava, pobjeđuje – bore se brišu, lica se zatežu, višak sala se reže i umeće u lice da što dulje ostane svježe i mladenačko.
S druge strane, pozitivni prikazi starosti su često svedeni na izlizane stereotipe o dobroćudnim bakama i djedovima kakve najviše susrećemo u dječjim bajkama.

Whistlers-Mother
James Abbott McNeill Whistler –  Arrangement in Gray and Black No. 1 (1871)

No, koliko god je pokušavali ukrasiti ili izbjeći dnevnim i noćnim kremama za lice, kozmetičkim tretmanima laserom, botoksom, zdravom prehranom i pilatesom, nepobitna je činjenica da će starost, a naposljetku i smrt kad-tad doći.

Umjesto da bježi od starosti, Drakulić se u ovim pričama hrabro uhvatila ukoštac s njome. Prema svojim neimenovanim ženskim i muškim likovima je nemilosrdna. Stavlja ih pred ogledala da se suoče sami sa sobom (prva i naslovna priča Nevidljiva žena), čini ih slabima i bolesnima (Nedjelja je siva i tiha; Kava više nema isti okus), čak ih i ponižava (Hlače na rasprodaji; Kratka zimska šetnja). Nemilosrdna je u svojim pričama zato što želi prikazati starost u iz što više aspekata i time je učiniti stvarnom i neizbježnom, to jest vidljivom.

“Primjetili ste da do sada nisam upotrijebila riječ ‘’starenje’’. To je proces, u početku posve spor i gotovo neprimjetan. U nekom trenutku se počne ubrzavati, tek ga tada primjetite možda zato što ga netko drugi već primjećuje, da biste gotovo odjednom postali – stari.”

Sve su priče ispričane u prvom licu i opisuju svakodnevne situacije što potcrtava njihovu neposrednost i realističnost. Tek kad uđemo u glave likova koji prolaze kroz starost, možemo osjetiti kako je to kada te tijelo sve češće izdaje, kada gubimo uspomene na prošlost, kada te ljudi na ulici uopće ne primjećuju, već “gleda[ju] kroz tebe, baš kao da si od stakla.” Zapravo, tek tada možemo povjerovati njihovim iskustvima i empatizirati s njima.

“Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“

Starost ne mijenja samo naša tijela, već i odnose s drugima, pogotovo s našim obiteljima. Kroz priče se često provlači motiv odnosa roditelja i djece, s naglaskom na odnose majke i kćeri. U priči Nedjelja je siva i tiha Drakulić precizno i poetično opisuje trenutak kad spoznamo da naš roditelj više nije nepobjedivo i savršeno biće i da se njegovo tijelo rastače pred našim očima. 

“Bojim se gledati je tako posve okopnjelu. (…) Gledam tanku kožu podlaktice kako joj visi, naborana poput najfinije svile. I mislim, zapravo se nadam, da nije svjesna kako će se uskoro i sama pretvoriti u prah, u sitne čestice poput onih koje trepere u zraci sunca.”  

Sve bliža smrt izaziva u likovima žaljenje za prošlim vremenima, za riječima koje su se trebale izreći, ali nisu. Ako se likovi nešto boje izreći, onda se ne boje svim snagama držati za predmete koji su možda jedini dokaz da su jednom bili povezani sa svojim roditeljima. Bez njih – kao što kaže pripovjedačica u priči Album bez fotografija o fotografijama svojih predaka –  “svi oni ponovno umiru onog trenutka kada više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.”

Three Ages of Woman Gustav Klimt
Gustav Klimt – Three ages of woman (1905)

Ove priče su pitke i zavode svojom intimnošću i autentičnošću. Ali pesimizam i tjeskoba kojima odišu čini ih teškima i ponekad neugodnima. Taj osjećaj nelagode je tek posljedica puknuća u nama koje izaziva dobra književnost. Ako čitamo samo one knjige koje potvrđuju naša iskustva i znanja o ovom svijetu, ostajemo zarobljeni unutar sebe. Podložniji smo predrasudama i stereotipima o ljudima koji nisu mi, ali koji, barem u ovom slučaju, jednom možemo postati.
Zato su Nevidljiva žena i druge priče bitne – jer govoreći o starosti drugih zapravo govore i o našoj starosti.

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s