Katherine Mansfield | Buntovna inovatorica kratke priče

“To be alive and to be a ‘writer’ is enough.” 
Katherine Mansfield

Katherine Mansfield

Foto: nepoznat izvor

Iako je, uz Antona Čehova, u osvit dvadesetog stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko – engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas (barem u Hrvatskoj) nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“

Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i  Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine. I upravo zato smo odlučili predstaviti njezin život i djelo u rubrici Zaboravljeni pisci.

Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i  obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.

No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.

Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murrya, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).

1917. Katherine upoznaje spisateljicu Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu  Zaljubljene žene.

tumblr_osbzuh3o2x1woqidro1_r2_540

Foto: Vanessa Redgrave u filmu A Picture of Katherine Mansfield (1973)
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.

Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.

Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.

Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.

Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.

Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“

Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society.

Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:

Bliss *

The Canary

Je ne parle francais

The Doll’s House

*sve su priče na engleskom jeziku

 

Članak napisala: Luca

Irmgard Keun | Perom protiv nacizma

„Bože, oprosti mi moje grijehe, ali ja zbilja znam pisati.” – Irmgard Keun

Opće je poznata činjenica koliko malo spisateljica postoji u kanonu svjetske književnosti. Kanon je natrpan muškarcima, konkretno, bijelim zapadnjacima, a sukladno tome, većina je svjetskog kanona zapravo umjetnički prikaz muške perspektive. Naravno, muška perspektiva svijeta nije problematična per se, već je problematično što prevladavanje jedne perspektive implicira da ostale perspektive (da, na svijetu ne žive samo muškarci!) ne postoje, a ako postoje, da nisu dovoljno (umjetnički) vrijedne. Kako ironično, s obzirom na to da se kao osnovni sastojak književnosti, barem one dobre, uvijek ističe univerzalnost, a to bi podrazumijevalo jednakovrijednost svih perspektiva.

Srećom, 21.stoljeće nastoji ispraviti ovu strašnu nepravdu, pa se dogodio veliki boom različitih književnih perspektiva. Današnji čitatelji s nevjerojatnom lakoćom mogu saznati kakva je perspektiva onih manjinskih grupa koje su sve donedavno bile izrazito marginalizirane, a u koje se uključuju i žene. No, ispravljanje ove nepravde se događa i retroaktivno, pa imamo veliki broj ponovno otkrivenih autorica. Tako su Amerikanci nedavno ponovno otkrili Luciu Berlin, a Europska unija je pokrenula projekt otkrivanja europskih spisateljica u periodu od 15. do 18.stoljeća. U ponovno otkrivene spisateljice spada i Nijemica Irmgard Keun (1905 – 1982).

Irmgard-Keun-in-1935
Irmgard Keun, 1935.

Rodila se 1905. u srednjoklasnoj građanskoj obitelji u Kölnu. Nakon što se okušala u glumi i radila kao stenografkinja, Keun se, navodno na nagovor pisca Alfreda Döblina, 1929. posvećuje pisanju. Prvijencem Gilgi (1931), inspiriranim romanom Muškarci vole plavuše američke autorice i filmske pionirke Anite Loos, te nedugo zatim romanom Das kunstseidene Mädchen (1932), Keun sablažnjuje širu javnost realističnim prikazima ekonomsko i seksualno emancipiranih žena te problemima na koje nailaze zbog svog spola i klasnog statusa. S druge strane, oduševljava njemačke književnike svojom pronicavošću, humorom i socijalnom osviješćenošću. Oba romana postižu ogromnu popularnost – Das kunstseidene Mädchen  tiskan je u 50 000 primjeraka, a dvadesetšestogodišnja autorica postaje književna zvijezda.

41J0JXy9eVL._SX311_BO1,204,203,200_
Američko izdanje romana Gilgi, Melville House, 2013., preveo: Geoff Wilkes

Protagonistkinje ova dva romana, Gilgi i Dora, mlade su, pomalo naivne, ali snalažljive i pronicljive žene kojima, iako ravnodušnima na dnevnu politiku, ne promiču apsurdnosti predratnog njemačkog društva. Njihov je glavni cilj uspjeti u životu. Dora čini sve da postane filmska zvijezda, dok je marljivoj i ambicioznoj Gilgi želja ostaviti svoj zatupljujući tajnički posao i početi novi, dostojanstveniji život u inozemstvu.

Dolaskom nacista na vlast, počeli su problemi u Keuninoj spisateljskoj karijeri. Već 1934. nacisti su konfiscirali njene knjige i zaustavili njihovo daljnje tiskanje. 1935. neustrašiva Keun je zatražila od suda da joj Gestapo plati novčanu štetu prouzrokovanu konfisciranjem neprodanih primjeraka njenih djela. Naravno da joj šteta nije plaćena, pa se iste godine seli u Nizozemsku. 1940. vraća se u Njemačku u kojoj do kraja rata živi pod lažnim imenom nakon što je lažirala svoje samoubojstvo (vijest su prenijeli čak i britanski mediji!). Njene godine u egzilu obilježila je ljubavna veza s piscem Josephom Rothom i dva romana Nach Mitternacht (1937) i Kind aller Länder (1938), znatno mračniji od prethodnih, koji stavljaju svoje, politički osvještenije protagonistkinje u samo središte sve njemačke stvarnosti koja se sve više približavala ratu.

Završetkom rata, Keun i njena djela padaju u kolektivni zaborav. Ipak, ona nastavlja s pisanjem. Da bi se prehranila, uglavnom piše kratke prozne uratke za radio i književne časopise. Iako je njen poslijeratni život bio sušta suprotnost onom prijeratnom – osim što ju je književna javnost ignorirala, nerijetko je boravila u psihijatrijskim ustanovama, patila je od alkoholizma i sama odgajala kćer Martinu – sreća joj se osmjehnula još jedan put. Nekoliko godina prije njene smrti, njemačke feministkinje, oduševljene univerzalnošću i feminističkim potencijalom njenih romana, podižu Keun iz kolektivnog zaborava, a time se napokon zacementirao njen status kao jedne od najznačajnijih njemačkih autora. Umrla je 1982. godine.

Nažalost, (još) ne postoje prijevodi Keuninih djela na hrvatski, ili neki od srodnih jezika, pa je jedini način da se čitatelji upoznaju s ovom autoricom preko stranih prijevoda, od kojih preporučujem engleske prijevode američke izdavačke kuće Melville House ili britanskog Penguina.
Za kraj ću staviti nekoliko citata iz kojih će, iako se radi o prijevodu, čitatelji naslutiti barem djelić spisateljskog talenta Irmgard Keun.

“The dictatorship has made Germany a perfect country, and a perfect country doesn’t need writers. There’s no literature in Paradise. Can’t have writers without imperfection around them, can’t have poets. The purest of lyric poets needs to yearn for perfection. Once you’ve got perfection, poetry stops. Once criticism’s no longer possible, you have to keep quiet.”

„Personally, I think it’s silly to say someone’s good because he doesn’t drink or gamble. If you stop to think of it, you realize what an awful lot of nonsense people talk.“  

“It’s our age-old hereditary sorrow that no-one can give himself absolution and God can’t, either. God – this little figment of overworked imagination, God – this pallid lie born of desperation – we say God – and we mean humanity, ourselves and others. The longing for a human being is genuine – a human being is more than God – a human being is a beast and God. Longing for God – damned laziness which costs nothing. Mild, bloodless hysteria. Longing for a human being – you pay for that with your blood and with your self and with your flesh – your longing for God can be settled with promissory notes – rags -paper – a drop of red blood is worth more than three prayers.” 

„For a thousand people who want to be loved, there may be perhaps just one who wants to love.“

 

Napisala: Luca