Najbolje od književnosti na netu | lipanj 2019.

books-3348990_1920
Foto: Pixabay

Kratka priča “Uhode” – pročitajte kratku priču kanadskog pisca Barrya Calaghana iz zbirke priča koju je prevela beogradska izdavačka kuća Partizanska knjiga (Korzo portal)

Intervju sa srpskim piscem Filipom Davidom – u ovom razgovoru slavni autor priča o Danilu Kišu, Mirku Kovaču kao i o onodobnoj i ovodobnoj politici. (Lupiga)

“Kako smo Rundek i ja preveli drevni sufijski tekst o potrazi za istinom” – prevoditeljica Sandra Hržić govori o petnaestogodišnjem projektu prevođenja sufijske poeme “Jezika ptica” Faridudina Atara iz 12.stoljeća. (Jutarnji list)

“Od traume do dvije knjige” – intervju s pjesnikom Denisom Ćosićem, dobitnikom nagrade Goran za mlade autore o njegovoj poeziji.  (Booksa)

Prevoditelj predstavlja –  Mišo Grundler – novi nastavak serije intervjua sa značajnim hrvatskim prevoditeljima, ovaj put s Mišom Grundlerom koji najviše prevodi s danskog i norveškog jezika. (Moderna vremena)

Gonars sam godinama dugovao svojoj baki iz Bakra” – intervju s Nikolom Petkovićem, ovogodišnjim dobitnikom T-portalove nagrade za najbolji roman. (Novi list)

 

 

 

Panonska groteska | Julijana Adamović – Divlje guske

divlje_guske96

izdavač: Hena com
godina: 2018.

Često se zna dogoditi kada pročitate knjigu o kojoj ste prethodno stalno slušali sa svih strana samo pohvale da vas, možda upravo zbog tog prenapuhivanja, itekako razočara. Ali najviše od svega, nije vam jasno što je to u toj knjizi da se svima sviđa, a eto baš ste vi u onoj čitateljskoj manjini koja u njoj ne vidi ništa spektakularno, pa čak ni vrijedno toliko hvaljenja.

Štoviše, čak možete pokazati prstom na papirnate i nedovoljno razrađene likove, formulaične i neuvjerljive obrate ili naprosto na cijelu knjigu jer ne možete izdvojiti nijedan približno dobar dio koji bi imalo opravdao ugled knjige.
Nažalost, nezanemariv broj hitova i bestsellera pati od sindroma prenapuhivanja.

Ali ako ste mislili da će ovaj tekst biti o jednoj takvoj knjizi, pogriješili ste.
Roman Divlje Guske  Julijane Adamović jest jedna od onih knjiga o kojima ćete čuti uglavnom pohvale, ali pripada suprotnoj strani tog spektra – onoj koju nastanjuje nekolicina knjiga itekako zaslužene reputacije.

Osteceno-odrastanje-Citali-smo-Divlje-guske-sjajan-roman-Julijane-Adamovic_ca_large
Autorica knjige Julijana Adamović.      Foto: PIXSELL

 

Nije zaludu rečeno da se dobra knjiga poznaje već po prvoj stranici. Čim pročitate prvu stranicu Divljih Gusaka, napada vas dinamičan, sočan, metaforičan i tečan jezik koji vas zavodi i odvlači vaše ruke prema rubovima stranica.

Negdje smo na istoku Hrvatske, gdje nema planina, gdje puca pogled na ravnicu, gdje ljudi žive u siromaštvu i okruženi životinjama. Iako se na prvu čini da je ovu zabit vrijeme zaobišlo, nekoliko detalja nas preciznije smješta u jednu vremensku točku – tranzistori, crno-bijele televizije s folijama koje davaju iluziju šarenila, debeljuškaste lutke zvane Vesna i Nada.

20180304_142328
Foto: Retroteka

Ovaj (blago rečeno) neobičan svijet gledaju kroz svoje oči pripovjedačice, sedmogodišnje djevojčice i objašnjavaju ga u prvom licu množine na sebi svojstven način – kroz doslovno razumijevanje riječi, isprepletanje mašte i stvarnosti, nerazumijevanje odraslih ljudi oko sebe.  Djevojčice u sebe upijaju nasilje, siromaštvo, zatucanost, mržnju, ludilo i zlo, ali ono što im najviše treba – čistu ljubav – ne mogu dobiti, iako misle da je imaju u obliku svojih najbližih – majke, Babe i oca.

Upravo se kroz prikazivanje odnosa djevojčica s odraslima najbolje oslikava i naglašava razlika između dječjeg i odraslog poimanja svijeta. Majka i  Baba, oduvijek na ratnoj nozi, preko djevojčica prelamaju međusobnu netrepeljivost i mržnju, a djevojčice su same usred svega toga nesigurne koga trebaju voljeti. Majku koja ih, iscrpljena od rada i svakodnevnih svađa s ocem alkoholičarem,  u ljutnji proklinje i govori im „bolje da vas nisam rodila“, ili Babu (već veliko početno slovo upućuje na to da je djevojčicama baba važnija), za koju cijelo selo zna da je zla, puna mržnje i zatucana, ali koja djevojčicama lijepo češlja kosu, kupuje slatkiše i igračke, kod koje ne moraju vršiti nuždu vani na ledu, kod koje nema psovanja, deranja, šamaranja i razbijanja. A još je teže voljeti natmurenog, razdražljivog i uvijek odsutnog oca.

Dječju sliku ovog nasilnog univerzuma (nalik na one u pričama i romanima Williama Faulknera i Flannery O’Connor) nadopunjuju groteskni lokalci – udovica Bobe Mojzer koja po cijele dane sjedi ispred kuće i čeka mirovinu iz Njemačke, čupava majčina prijateljica Drene, braća prosjaci Slavuj i Slamica. Jedini iole normalni ljudi su Rusi Lenka i Kolja, ali djevojčice sve više bivaju uvučene u posvemašnju moralnu otupjelost.

Kada bih jednom rječju opisala dojam koji izaziva ova knjiga to bi bila riječ – mučno. Ali ne u fizičkom smislu, iako ima naturalistički obojenih dijelova, autorica u opisima nikad ne prelazi granicu dobrog ukusa. Spopada vas egzistencijalna mučnina, ali koja ne prelazi u ono otupjelo gađenje prema svemu koje tako rado izazivaju drugi hrvatski pisci svojim knjigama.

“Ako se tata vrati iz bolnice, pitat ćemo ga da nam još jednom objasni, da nam po tko zna koji put ispriča sve što zna o divljim guskama: kako lete jedna iza druge, kako krilima guraju zrak koji njihove prijateljice podiže pod oblake i gura ih naprijed, pa tako mogu letjeti više i dulje, kako su brižne, pa uvijek, kad neku gusku upuca lovac ili se razboli, dvije druge je čuvaju i ostaju uz nju sve do zadnjeg trena – dok ova ne umre.”

Osim toga, još jedna od karakteristika koja izdvaja ovu knjigu od toliko drugih napisanih na jezicima ovih postjugoslavenskih prostora jest što ovdje nema pamfletiziranja, političkih govora, poučavanja (što me malo i čudi, s obzirom na to da autorica piše političke kolumne desnog nagiba na T-portalu) – politika je dana na kapaljku, u naoko usputnim detaljima – Bosanci su za sve krivi, fotografije predaka se kidaju jer nije jasno na čijoj su strani bili u ratu, Švabe, tj. Nijemci, su otjerani i ostali su samo u pričama.

Ako niste obožavatelj suvremene hrvatske književnosti, pročitajte Divlje guske (bez obzira na razočaravajuće slabiji zadnji dio romana) jer ćete se uvjeriti u suprotno. 😊

Najbolje od književnosti na netu | svibanj 2019.

ehud-neuhaus-191867-unsplash
Foto: Ehud Neuhaus/Unsplash

Koji je tvoj književni srodnik? – Pita se Snežana Marković koja piše o svojem književnom srodniku, Levinu iz romana L.N. Tolstoja Ane Karenjine. (Kultiviši se)

Kako je nastao roman koji je postao sinonim za distopiju – Željko Ivanjek piše o pozadini nastanka jednog od najznačajnijih romana 20.stoljeća – 1984. Georgea Orwella. (Jutarnji List)

Rukopisi: preko 4 decenije okupljanja regionalne književnosti – Povodom 42. godišnjice zbornika Rukopisi 42, pjesnikinja Maša Seničić u razgovoru s urednikom zbornika Srđanom Gagićem o ulozi ovog dugovječnog zbornika u književnom prostoru država bivše Jugoslavije. (Before After)

Težak Antun Tonči Martinić ne može bez knjige –  Novinar Ivica Radić se zaputio u Pučišća na otoku Braču upoznati jednog neobičnog težaka – težaka koji čita knjige. (Slobodna Dalmacija)

Svidjelo mi se bilježiti intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus – Zoran Žmirić govori o svojoj novoj zbirci priča Kaleidoskop. (Jutarnji List)

O kriminalističkom romanu koji to nije – Danijel Špelić analizira slabosti hrvatskih krimića. (Amazonke)

 

Nije self-help | 8 citata poznatih pisaca koji tjeraju na razmišljanje

Sa svih strana smo okruženi self – help knjigama svjetski poznatih autora koje nude jedinstven recept za sretan život, life coachevima koji tako uvjerljivo govore o važnosti pozitivnog mišljenja, instagram citatima koji sažimaju životne mudrosti u kratke rečenice koje bi nas trebale natjerati da se ujutro dignemo iz kreveta i opalimo šamar životu.

Ali smo toliko zagušeni takvim sadržajem koji bi nam trebao pomoći da nam zapravo odmaže. Više ne vidimo ni prst pred nosom od toliko različitih hyggea, ikigaija, milijun koraka do sreće i ostalih instant rješenja za naše životne probleme.

Što je još gore, većina tog sadržaja je nažalost bezvrijedna jer svodi kompleksnosti ljudskog života na materijal koji se samo guta, a ne žvače, na jednu crno-bijelu rečenicu koja samo dobro zvuči, a nema značenje.

Nalazimo se u užasnom položaju – na pladnju nam se nudi beskrajno more izbora, a ništa od toga ne možemo primijeniti na sebe.

Tu uskače književnost. Književnost kao umjetnost koja nam kroz riječi tiskane na stranicama omogućuje bijeg od stvarnosti, ali i suočavanje sa stvarnošću i njezinim zamkama.
Kad god sam u nekom teškom životnom razdoblju uvijek se zavučem u svijet knjiga i tamo me često zatekne ne rješenje za moje probleme, već slamka spasa – roman, kratka priča, lik ili čak jedna rečenica – za koju se čvrsto uhvatim i koja mi posluži kao smjernica za sagledavanje svoje situacije iz drugog kuta i tako budem bliže rješenju problema (ili pomirenju s njime – nisu svi problemi rješivi 😊).

Ne želim reći da je sve što je vezano uz samopomoć smeće (postoje ljudi kojima takav sadržaj itekako pomogne), a da samo književnost ima apsolutnu moralnu vrijednost. Naprosto vas želim potaknuti da date šansu književnosti. Da vidite da postoje i drugi izvori iz kojih možemo crpiti snagu, poticaj i nadahnuće za življenje.

Zato sam odabrala 10 citata pisaca koji će vas definitivno natjerati na razmišljanje.

Nastavite čitati i možda vam neki od ovih citata (neki su duži od jedne rečenice!) ubace bubicu u uho koja će vas potaknuti ne samo na razmišljanje, već i na djelovanje.

 O sreći

peter-lloyd-609343-unsplash
Foto: Peter Lloyd

„Odlučio sam biti sretan jer je to dobro za zdravlje.“ – Voltaire

“Vedar sunčani dan, i kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom — i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće.” –  Vladan Desnica

O savršenstvu

lily-banse-348257-unsplash
Foto: Lily Banse

Nesavršenost nije negacija savršenstva;
konačnost ne poriče beskonačnost.
To se samo cjelina iskazuje u dijelovima,
to se beskraj otkriva u granicama.

Rabindranath Tagore

 

O ljudima

34-24
Foto: James Joyce, autor nepoznat

 

 

 

 

 

 

Ljudska stvorenja ne idu držeći se za ruke cijelom dužinom puta. U svakome je djevičanska šuma; snježno polje gdje je čak i otisak ptičjih stopala nepoznat. Tu idemo sami, i tako nam se više sviđa. Uvijek imati suosjećanje, uvijek imati pratnju, uvijek imati nečije razumijevanje bilo bi nepodnošljivo.” – Virginia Woolf

„Ljudi su čudni. Stalno su uznemireni trivijalnostima, ali veliku stvar, kao što je činjenica da trate svoje živote, uopće ne primjećuju.“ – Charles Bukowski

O vremenu

srikanta-h-u-476566-unsplash
Foto: Srikanta H.U

“Nemati prošlosti je ostati bez budućnosti. Ali ako tamo ostanemo, ako se tamo zaglibimo, budućnost zbog koje smo se u nju vratili postaće nedostižna. Proći će pre nego što shvatimo da je sve – sadašnjost.” – Borislav Pekić

I onda te nešto promijeni, shvatiš da ne možeš biti onaj čovjek od jučer, a ne znaš koji ćeš biti sutra. Naposljetku, uvidiš da je vrijeme da počneš misliti na sebe jer si negdje davno zaboravio na to. – Meša Selimović

Kad se počnemo pitati što ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna što će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo poslužiti njegovim nama nepoznatim ciljevima. – Ivo Andrić

Katherine Mansfield | Buntovna inovatorica kratke priče

“To be alive and to be a ‘writer’ is enough.” 
Katherine Mansfield

Katherine Mansfield

Foto: nepoznat izvor

Iako je, uz Antona Čehova, u osvit dvadesetog stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko – engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas (barem u Hrvatskoj) nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“

Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i  Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine. I upravo zato smo odlučili predstaviti njezin život i djelo u rubrici Zaboravljeni pisci.

Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i  obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.

No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.

Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murrya, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).

1917. Katherine upoznaje spisateljicu Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu  Zaljubljene žene.

tumblr_osbzuh3o2x1woqidro1_r2_540

Foto: Vanessa Redgrave u filmu A Picture of Katherine Mansfield (1973)
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.

Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.

Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.

Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.

Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.

Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“

Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society.

Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:

Bliss *

The Canary

Je ne parle francais

The Doll’s House

*sve su priče na engleskom jeziku

 

Članak napisala: Luca

Najbolje od književnosti na netu | travanj 2019.

Priče o glazbi i sutonu | Kazuo Ishiguro – Nokturna

nokturna-2d-web-velika_840_472

preveo: Miloš Đurđević
izdavač: Ljevak
godina: 2010.

Iako od svoje pete godine englesko – japanski pisac Kazuo Ishiguro (r. 1954) živi u Velikoj Britanji, japanska kultura uvelike prožima njegova djela, počevši od samog njegovog stila pisanja do melankolične atmosferičnosti, dok je njegov drugi objavljeni roman A Pale View of Hills (preveden na hrvatski tek 2018.!)  ispričan iz perspektive jedne sredovječne Japanke. Sam Ishiguro to potvrđuje u jednom intervjuu nakon primanja Nobelove nagrade za književnost 2017., navodeći da je oduvijek gledao na svijet očima svojih roditelja.

Specifičnosti Ishigurovog pisma se dosljedno ponavljaju i u zbirci priča Nokturna – Pet priča o glazbi i sutonu. Nokturna (originalno objavljena 2009. godine) jedina su zbirka kratkih priča koju je Ishiguro objavio u svojoj književnoj karijeri. Zbirka se sastoji od 5 kratkih priča koje povezuju motiv glazbe i suton (upravo se u ovo doba dana odvija glavna radnja priča), ali su još bitniji motivi ljudske taštine, ljubavi te nerazrješenih, potisnutih osjećaja.

Protagonisti su mahom glazbenici, većinom oni neuspješni (Nokturno), ili pak oni za koje su dani slave odavno prošli (Crooner). Svatko se od njih na svoj način hrva sa svijetom i vremenom – je li glazba dovoljna za autentično povezivanje s voljenom osobom, je li slava dovoljna za sreću? Ishiguro na sebi svojstven, majstorski način s nezanemarivom dozom humora istražuje i precizno iscrtava svoje likove i njihove međusobne odnose. Kod njega nema osude, niti egzibicionizma, on naprosto pušta da se priča odvija, da likovi sami promišljaju priču, iako naposljetku (kao što zapravo bude i u stvarnosti) oni ne dođu do nekih konačnih istina ili uvida. No, upravo se u toj nedorečenosti i izraženom mono no aware nalazi ljepota ovih priča.

Ovo je jedna od onih knjiga koja će vam se svidjeti ili ne svidjeti, ali iz istog razloga – nema uzbudljivih i šokantnih obrata niti pikantnih scena. Ishigurov polagan ritam i jednostavan stil čini priče prigušenima i intimnima. Najbolje ih je čitati upravo kada sunce zalazi, kada poželite uživati u samoći s dobrom knjigom u rukama i uroniti u svijet Ishigurovih glazbenika s čijim ćete se dvojbama zasigurno identificirati.

Napisala: Luca

Heather Morris – Tetovirer iz Auschwitza

50623481_302239597097384_3505121749408677888_n

Izdavač: Fokus, 2018.
Prevela: Tamara Kunić

Viktor Frankl, ugledni psihoterapeut i autor jedne od najznačajnijih knjiga svih vremena Čovjekovo traganje za smislom, jasno i eksplicitno objašnjava da je srž spasenja kroz ljubav i u ljubavi. Jačina ovakve ideje vodilje, i nedopuštanje da je se tumači de facto kao floskulu, ogleda se možda ponajbolje u trenucima kada u životu izgubimo sve osim gole egzistencije. Upravo s tom namjerom, kao i načelnom željom da se ovakva životna priča više nikad ne ponovi, Heather Morris piše svoj roman prvijenac protkan autentičnošću, empatijom i svim sablažnjivim porivima koje je ljudska ćud sama po sebi u stanju proizvesti.

Morris je rođena na Novom Zelandu, a živi i radi u Australiji, u bolnici u Melbourneu. Godine 2003. upoznala je Lalija Sokolova, kojeg – kako i sama voli reći – naziva čovjekom koji je imao priču vrijednu pripovijedanja. Isprva zamišljen kao scenarij (koji je jako dobro prolazio na međunarodnim natječajima), Tetovirer iz Auschwitza je izrastao u roman-svjedočanstvo o jedinstvenom životu i velikoj ljubavi.

Lale Sokolov je korpulentan mladić s natprosječnim darom za znanjem stranih jezika, koji u travnju 1942. godine dospijeva u jednu od najokrutnijih tvorevina tadašnje nacističke Njemačke – koncentracijski logor Auschwitz. Prezime Sokolov naknadno je izmijenjeno (to je rusko vjenčano prezime njegove sestre), jer su ga u Slovačkoj pod kontrolom Sovjeta mnogo bolje prihvaćali nego prvotno prezime Eisenberg. Krvožedni upravitelji, tifus, detonacije te xy dodatnih strahota koje je proživio u gotovo tri godine života u Auschwitzu radeći posao tetoviranja zarobljenika, tajna je koju je čuvao punih 50 godina svog života. Premda je i sam potjecao iz židovske obitelji, Lale nije bio pretjerano religiozan; iako se redovito oglušivao na pozive za molitvu koje bi mu prijatelji-logoraši znali uputiti, Lale je imao svoju osobnu molitvu, a koja je glasila:

Preživjet ću ovo mjesto. Izaći ću odavde kao slobodan čovjek. Ako postoji pakao, želim vidjeti ove ubojice kako gore u njemu.

Razlog zbog kojeg je tolike godine čuvao svoju životnu priču bilo je pogrešno uvjerenje da će njegova trogodišnja uloga nacističke marionete biti protumačena kao uloga suradnika zbog posla koji je obavljao. Ali i taj je strah nestao kada je umrla ljubav njegovog života. Ista ona kojoj je u lipnju 1942. istetovirao broj 3, 4, 9, 0, 2 piljeći u njezine prestravljene oči.

Sami protiv svih, Gita i Lale uspjeli su nadživjeti agoniju smrti koju im je život nametnuo.

Morris Lalijevu priču pripovijeda dostojanstveno i suzdržano ne dopuštajući svome mišljenju da se uplete niti dozvoljavajući da ljubavna priča nadvlada širi kontekst zatočeništva, traume i preživljavanja. Jedina eventualna zamjerka koju bih dala njezinom pisanju (između ostalog proizašla iz prečesto kratkih rečenica) je činjenica da roman neodoljivo podsjeća na filmski scenarij. Ali i to joj opraštam uzevši u obzir nezahvalnost i teškoću prenošenja na papir svega što se zapravo dogodilo.

Summa cum laude, od svega me se napose dojmila gesta o uručivanju dijela zarade od prodaje knjige Garyju Sokolovu, iz poštovanja prema njegovim roditeljima i nevjerojatnoj priči koju je njegov otac odlučio povjeriti upravo Heather.

Gary je napisao i pogovor knjizi u kojem, između ostalog, tumači koliku je zabrinutost osjećao u trenutku kada mu je povjeren zadatak. Pokušavajući objasniti kako i koliko su ratne godine utjecale na njegove roditelje, Gary pripovijeda:

»Kad je moj otac bio prisiljen zatvoriti tvrtku, meni je bilo 16 godina. Došao sam iz škole upravo kada su odvozili naš auto, a na kuću nam lijepili znak da je na dražbi. Unutra, mama je pakirala sve naše stvari. I pjevušila. Vau, pomislio sam, upravo su izgubili sve, a mama pjeva. Posjela me da mi kaže što se zbiva, a ja sam je pitao: “Kako možeš samo pakirati stvari i pjevati?” Sa širokim osmijehom rekla mi je kako ne postoji situacija koju ne možeš preživjeti nakon što provedeš godine ne znajući hoćeš li u sljedećih pet minuta izgubiti život. Rekla je: “Dok god smo živi i zdravi, sve će biti u redu.”«

Za sve dodatne izvore, informacije, fotografije i dokumente posjetite web-stranicu Heather Morris: heathermorris.com.au.

Čitajte! Čitajte! Čitajte!

 

Autorica recenzije: Nikolina

Irmgard Keun | Perom protiv nacizma

„Bože, oprosti mi moje grijehe, ali ja zbilja znam pisati.” – Irmgard Keun

Opće je poznata činjenica koliko malo spisateljica postoji u kanonu svjetske književnosti. Kanon je natrpan muškarcima, konkretno, bijelim zapadnjacima, a sukladno tome, većina je svjetskog kanona zapravo umjetnički prikaz muške perspektive. Naravno, muška perspektiva svijeta nije problematična per se, već je problematično što prevladavanje jedne perspektive implicira da ostale perspektive (da, na svijetu ne žive samo muškarci!) ne postoje, a ako postoje, da nisu dovoljno (umjetnički) vrijedne. Kako ironično, s obzirom na to da se kao osnovni sastojak književnosti, barem one dobre, uvijek ističe univerzalnost, a to bi podrazumijevalo jednakovrijednost svih perspektiva.

Srećom, 21.stoljeće nastoji ispraviti ovu strašnu nepravdu, pa se dogodio veliki boom različitih književnih perspektiva. Današnji čitatelji s nevjerojatnom lakoćom mogu saznati kakva je perspektiva onih manjinskih grupa koje su sve donedavno bile izrazito marginalizirane, a u koje se uključuju i žene. No, ispravljanje ove nepravde se događa i retroaktivno, pa imamo veliki broj ponovno otkrivenih autorica. Tako su Amerikanci nedavno ponovno otkrili Luciu Berlin, a Europska unija je pokrenula projekt otkrivanja europskih spisateljica u periodu od 15. do 18.stoljeća. U ponovno otkrivene spisateljice spada i Nijemica Irmgard Keun (1905 – 1982).

Irmgard-Keun-in-1935
Irmgard Keun, 1935.

Rodila se 1905. u srednjoklasnoj građanskoj obitelji u Kölnu. Nakon što se okušala u glumi i radila kao stenografkinja, Keun se, navodno na nagovor pisca Alfreda Döblina, 1929. posvećuje pisanju. Prvijencem Gilgi (1931), inspiriranim romanom Muškarci vole plavuše američke autorice i filmske pionirke Anite Loos, te nedugo zatim romanom Das kunstseidene Mädchen (1932), Keun sablažnjuje širu javnost realističnim prikazima ekonomsko i seksualno emancipiranih žena te problemima na koje nailaze zbog svog spola i klasnog statusa. S druge strane, oduševljava njemačke književnike svojom pronicavošću, humorom i socijalnom osviješćenošću. Oba romana postižu ogromnu popularnost – Das kunstseidene Mädchen  tiskan je u 50 000 primjeraka, a dvadesetšestogodišnja autorica postaje književna zvijezda.

41J0JXy9eVL._SX311_BO1,204,203,200_
Američko izdanje romana Gilgi, Melville House, 2013., preveo: Geoff Wilkes

Protagonistkinje ova dva romana, Gilgi i Dora, mlade su, pomalo naivne, ali snalažljive i pronicljive žene kojima, iako ravnodušnima na dnevnu politiku, ne promiču apsurdnosti predratnog njemačkog društva. Njihov je glavni cilj uspjeti u životu. Dora čini sve da postane filmska zvijezda, dok je marljivoj i ambicioznoj Gilgi želja ostaviti svoj zatupljujući tajnički posao i početi novi, dostojanstveniji život u inozemstvu.

Dolaskom nacista na vlast, počeli su problemi u Keuninoj spisateljskoj karijeri. Već 1934. nacisti su konfiscirali njene knjige i zaustavili njihovo daljnje tiskanje. 1935. neustrašiva Keun je zatražila od suda da joj Gestapo plati novčanu štetu prouzrokovanu konfisciranjem neprodanih primjeraka njenih djela. Naravno da joj šteta nije plaćena, pa se iste godine seli u Nizozemsku. 1940. vraća se u Njemačku u kojoj do kraja rata živi pod lažnim imenom nakon što je lažirala svoje samoubojstvo (vijest su prenijeli čak i britanski mediji!). Njene godine u egzilu obilježila je ljubavna veza s piscem Josephom Rothom i dva romana Nach Mitternacht (1937) i Kind aller Länder (1938), znatno mračniji od prethodnih, koji stavljaju svoje, politički osvještenije protagonistkinje u samo središte sve njemačke stvarnosti koja se sve više približavala ratu.

Završetkom rata, Keun i njena djela padaju u kolektivni zaborav. Ipak, ona nastavlja s pisanjem. Da bi se prehranila, uglavnom piše kratke prozne uratke za radio i književne časopise. Iako je njen poslijeratni život bio sušta suprotnost onom prijeratnom – osim što ju je književna javnost ignorirala, nerijetko je boravila u psihijatrijskim ustanovama, patila je od alkoholizma i sama odgajala kćer Martinu – sreća joj se osmjehnula još jedan put. Nekoliko godina prije njene smrti, njemačke feministkinje, oduševljene univerzalnošću i feminističkim potencijalom njenih romana, podižu Keun iz kolektivnog zaborava, a time se napokon zacementirao njen status kao jedne od najznačajnijih njemačkih autora. Umrla je 1982. godine.

Nažalost, (još) ne postoje prijevodi Keuninih djela na hrvatski, ili neki od srodnih jezika, pa je jedini način da se čitatelji upoznaju s ovom autoricom preko stranih prijevoda, od kojih preporučujem engleske prijevode američke izdavačke kuće Melville House ili britanskog Penguina.
Za kraj ću staviti nekoliko citata iz kojih će, iako se radi o prijevodu, čitatelji naslutiti barem djelić spisateljskog talenta Irmgard Keun.

“The dictatorship has made Germany a perfect country, and a perfect country doesn’t need writers. There’s no literature in Paradise. Can’t have writers without imperfection around them, can’t have poets. The purest of lyric poets needs to yearn for perfection. Once you’ve got perfection, poetry stops. Once criticism’s no longer possible, you have to keep quiet.”

„Personally, I think it’s silly to say someone’s good because he doesn’t drink or gamble. If you stop to think of it, you realize what an awful lot of nonsense people talk.“  

“It’s our age-old hereditary sorrow that no-one can give himself absolution and God can’t, either. God – this little figment of overworked imagination, God – this pallid lie born of desperation – we say God – and we mean humanity, ourselves and others. The longing for a human being is genuine – a human being is more than God – a human being is a beast and God. Longing for God – damned laziness which costs nothing. Mild, bloodless hysteria. Longing for a human being – you pay for that with your blood and with your self and with your flesh – your longing for God can be settled with promissory notes – rags -paper – a drop of red blood is worth more than three prayers.” 

„For a thousand people who want to be loved, there may be perhaps just one who wants to love.“

 

Napisala: Luca

Una, potrebna si mi kao nikotin | Tako je govorio Momo Kapor

53071303_437926413614692_59469676253544448_n

Izdavač: Znanje
Godina izdanja: 1985.
Urednik: Zlatko Crnković

 

“Kad sam je prvi put video, sat mi je stao.” vjerojatno leži na listi top 5 najoriginalnijih iskaza o ljubavi na prvi pogled, vjerojatno je najcitiranija misao Mome Kapora i vjerojatno najspektakularniji način za započeti remek-djelo kao što je Una: ljubavni roman.

Ostavljajući po strani njegov slikarsko-televizijski angažman (doraslost kojemu je također neupitna), željela bih se ovdje, prije svega i isključivo, osvrnuti na Kapora kao književnika. Dakle, promatrajući ga kroz prizmu tvorca neosporivo kvalitetnog romana “Una”, romantične i, u jednu ruku, pogibeljne priče o dvoje ljudi čiji se životi korjenito mijenjaju u jesen 1980., nakon što su se prvi put susreli.

Kapor pripovijeda – senzualno i na sebi svojstven način – o ljubavi između profesora Mišela Babića i njegove studentice Une Vojvodić, elegantno ukomponirane u jedan intervju iz 12 traka. Konteksta radi, nužno je naglasiti da je intervju nastao kao dio projekta na Fakultetu za mass medije, s Unom u glavnoj ulozi i kontroverznim profesorom čija su predavanja redovito bilježila natprosječnu posjećenost.

Una je lijepa i inteligentna, mladalački zanosna, neodoljivo prpošna, s vremena na vrijeme infantilna; rezultat čega je njena generalna nesposobnost da se prilagodi kompliciranim odnosima u koje zapada.

Svaka traka, svaki incognito susret i svaka rečenica P+U susreta protkani su erotskim elementima iz kojih vrišti zanos i želja za ponovnim viđenjem. Tako se jedan nevini intervju pretvorio u zapis života i memento mori sitnih noćnih sati.

U rubriku zanimljivosti definitivno potpada i činjenica da je 1984. snimljen istoimeni film, sa Sonjom Savić i Radom Šerbedžijom u glavnim ulogama. Radilo se o varijacijama na temu iz stvarnog života ili ne, ovaj roman prije svega šalje dirljivu notu upozorenja da nismo sami, da jedanput kada nastupi, ljubav zaista može djelovati nikotinski, i tu ništa ne pomaže: ni mudrost, ni pamet, ni iskustvo niti sva poniženja na koja je osuđen čovjek koji voli.

Za kraj i kao addendum svoje vrste, Kaporov je vanvremenski talent urodio plodom tumačeći nesvakidašnje originalno što zapravo ostaje poslije ljubavi. Sve što u nastavku slijedi besmisleno je parafrazirati:

Posle ljubavi ostaje rečenica: “Divno izgledaš, nisi se

ništa promenila…” — I: “Javi se ponekad, još imaš moj

broj telefona.”

I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali,

ostaju posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali

posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz

mode.

Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi:

“Ja ću prva u kupatilo!” — i pitanje: “Zar nećemo

zajedno?”

Ovaj put, ne.

Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više

nisu nikakve tajne.

Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu

udahnem “Cabochard” na nekoj nepoznatoj

crnomanjastoj devojci.

Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve

cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini.

Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada

nisu voleli (“hvala što ne pušite!” — a pušili smo), i

cvećarke koje jesu.

Posle ljubavi ostaje povređena sujeta.

Metalni ukus promašenosti na usnama.

Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.

Posle ljubavi ne ostaje ništa.

Sranje.

 

Recenziju napisala: Nikolina