Katherine Mansfield | Buntovna inovatorica kratke priče

“To be alive and to be a ‘writer’ is enough.” 
Katherine Mansfield

Katherine Mansfield

Foto: nepoznat izvor

Iako je, uz Antona Čehova, u osvit dvadesetog stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko – engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas (barem u Hrvatskoj) nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“

Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i  Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine. I upravo zato smo odlučili predstaviti njezin život i djelo u rubrici Zaboravljeni pisci.

Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i  obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.

No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.

Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murrya, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).

1917. Katherine upoznaje spisateljicu Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu  Zaljubljene žene.

tumblr_osbzuh3o2x1woqidro1_r2_540

Foto: Vanessa Redgrave u filmu A Picture of Katherine Mansfield (1973)
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.

Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.

Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.

Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.

Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.

Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“

Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society.

Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:

Bliss *

The Canary

Je ne parle francais

The Doll’s House

*sve su priče na engleskom jeziku

 

Članak napisala: Luca

Priče o glazbi i sutonu | Kazuo Ishiguro – Nokturna

nokturna-2d-web-velika_840_472

preveo: Miloš Đurđević
izdavač: Ljevak
godina: 2010.

Iako od svoje pete godine englesko – japanski pisac Kazuo Ishiguro (r. 1954) živi u Velikoj Britanji, japanska kultura uvelike prožima njegova djela, počevši od samog njegovog stila pisanja do melankolične atmosferičnosti, dok je njegov drugi objavljeni roman A Pale View of Hills (preveden na hrvatski tek 2018.!)  ispričan iz perspektive jedne sredovječne Japanke. Sam Ishiguro to potvrđuje u jednom intervjuu nakon primanja Nobelove nagrade za književnost 2017., navodeći da je oduvijek gledao na svijet očima svojih roditelja.

Specifičnosti Ishigurovog pisma se dosljedno ponavljaju i u zbirci priča Nokturna – Pet priča o glazbi i sutonu. Nokturna (originalno objavljena 2009. godine) jedina su zbirka kratkih priča koju je Ishiguro objavio u svojoj književnoj karijeri. Zbirka se sastoji od 5 kratkih priča koje povezuju motiv glazbe i suton (upravo se u ovo doba dana odvija glavna radnja priča), ali su još bitniji motivi ljudske taštine, ljubavi te nerazrješenih, potisnutih osjećaja.

Protagonisti su mahom glazbenici, većinom oni neuspješni (Nokturno), ili pak oni za koje su dani slave odavno prošli (Crooner). Svatko se od njih na svoj način hrva sa svijetom i vremenom – je li glazba dovoljna za autentično povezivanje s voljenom osobom, je li slava dovoljna za sreću? Ishiguro na sebi svojstven, majstorski način s nezanemarivom dozom humora istražuje i precizno iscrtava svoje likove i njihove međusobne odnose. Kod njega nema osude, niti egzibicionizma, on naprosto pušta da se priča odvija, da likovi sami promišljaju priču, iako naposljetku (kao što zapravo bude i u stvarnosti) oni ne dođu do nekih konačnih istina ili uvida. No, upravo se u toj nedorečenosti i izraženom mono no aware nalazi ljepota ovih priča.

Ovo je jedna od onih knjiga koja će vam se svidjeti ili ne svidjeti, ali iz istog razloga – nema uzbudljivih i šokantnih obrata niti pikantnih scena. Ishigurov polagan ritam i jednostavan stil čini priče prigušenima i intimnima. Najbolje ih je čitati upravo kada sunce zalazi, kada poželite uživati u samoći s dobrom knjigom u rukama i uroniti u svijet Ishigurovih glazbenika s čijim ćete se dvojbama zasigurno identificirati.

Napisala: Luca