Irmgard Keun | Perom protiv nacizma

„Bože, oprosti mi moje grijehe, ali ja zbilja znam pisati.” – Irmgard Keun

Opće je poznata činjenica koliko malo spisateljica postoji u kanonu svjetske književnosti. Kanon je natrpan muškarcima, konkretno, bijelim zapadnjacima, a sukladno tome, većina je svjetskog kanona zapravo umjetnički prikaz muške perspektive. Naravno, muška perspektiva svijeta nije problematična per se, već je problematično što prevladavanje jedne perspektive implicira da ostale perspektive (da, na svijetu ne žive samo muškarci!) ne postoje, a ako postoje, da nisu dovoljno (umjetnički) vrijedne. Kako ironično, s obzirom na to da se kao osnovni sastojak književnosti, barem one dobre, uvijek ističe univerzalnost, a to bi podrazumijevalo jednakovrijednost svih perspektiva.

Srećom, 21.stoljeće nastoji ispraviti ovu strašnu nepravdu, pa se dogodio veliki boom različitih književnih perspektiva. Današnji čitatelji s nevjerojatnom lakoćom mogu saznati kakva je perspektiva onih manjinskih grupa koje su sve donedavno bile izrazito marginalizirane, a u koje se uključuju i žene. No, ispravljanje ove nepravde se događa i retroaktivno, pa imamo veliki broj ponovno otkrivenih autorica. Tako su Amerikanci nedavno ponovno otkrili Luciu Berlin, a Europska unija je pokrenula projekt otkrivanja europskih spisateljica u periodu od 15. do 18.stoljeća. U ponovno otkrivene spisateljice spada i Nijemica Irmgard Keun (1905 – 1982).

Irmgard-Keun-in-1935
Irmgard Keun, 1935.

Rodila se 1905. u srednjoklasnoj građanskoj obitelji u Kölnu. Nakon što se okušala u glumi i radila kao stenografkinja, Keun se, navodno na nagovor pisca Alfreda Döblina, 1929. posvećuje pisanju. Prvijencem Gilgi (1931), inspiriranim romanom Muškarci vole plavuše američke autorice i filmske pionirke Anite Loos, te nedugo zatim romanom Das kunstseidene Mädchen (1932), Keun sablažnjuje širu javnost realističnim prikazima ekonomsko i seksualno emancipiranih žena te problemima na koje nailaze zbog svog spola i klasnog statusa. S druge strane, oduševljava njemačke književnike svojom pronicavošću, humorom i socijalnom osviješćenošću. Oba romana postižu ogromnu popularnost – Das kunstseidene Mädchen  tiskan je u 50 000 primjeraka, a dvadesetšestogodišnja autorica postaje književna zvijezda.

41J0JXy9eVL._SX311_BO1,204,203,200_
Američko izdanje romana Gilgi, Melville House, 2013., preveo: Geoff Wilkes

Protagonistkinje ova dva romana, Gilgi i Dora, mlade su, pomalo naivne, ali snalažljive i pronicljive žene kojima, iako ravnodušnima na dnevnu politiku, ne promiču apsurdnosti predratnog njemačkog društva. Njihov je glavni cilj uspjeti u životu. Dora čini sve da postane filmska zvijezda, dok je marljivoj i ambicioznoj Gilgi želja ostaviti svoj zatupljujući tajnički posao i početi novi, dostojanstveniji život u inozemstvu.

Dolaskom nacista na vlast, počeli su problemi u Keuninoj spisateljskoj karijeri. Već 1934. nacisti su konfiscirali njene knjige i zaustavili njihovo daljnje tiskanje. 1935. neustrašiva Keun je zatražila od suda da joj Gestapo plati novčanu štetu prouzrokovanu konfisciranjem neprodanih primjeraka njenih djela. Naravno da joj šteta nije plaćena, pa se iste godine seli u Nizozemsku. 1940. vraća se u Njemačku u kojoj do kraja rata živi pod lažnim imenom nakon što je lažirala svoje samoubojstvo (vijest su prenijeli čak i britanski mediji!). Njene godine u egzilu obilježila je ljubavna veza s piscem Josephom Rothom i dva romana Nach Mitternacht (1937) i Kind aller Länder (1938), znatno mračniji od prethodnih, koji stavljaju svoje, politički osvještenije protagonistkinje u samo središte sve njemačke stvarnosti koja se sve više približavala ratu.

Završetkom rata, Keun i njena djela padaju u kolektivni zaborav. Ipak, ona nastavlja s pisanjem. Da bi se prehranila, uglavnom piše kratke prozne uratke za radio i književne časopise. Iako je njen poslijeratni život bio sušta suprotnost onom prijeratnom – osim što ju je književna javnost ignorirala, nerijetko je boravila u psihijatrijskim ustanovama, patila je od alkoholizma i sama odgajala kćer Martinu – sreća joj se osmjehnula još jedan put. Nekoliko godina prije njene smrti, njemačke feministkinje, oduševljene univerzalnošću i feminističkim potencijalom njenih romana, podižu Keun iz kolektivnog zaborava, a time se napokon zacementirao njen status kao jedne od najznačajnijih njemačkih autora. Umrla je 1982. godine.

Nažalost, (još) ne postoje prijevodi Keuninih djela na hrvatski, ili neki od srodnih jezika, pa je jedini način da se čitatelji upoznaju s ovom autoricom preko stranih prijevoda, od kojih preporučujem engleske prijevode američke izdavačke kuće Melville House ili britanskog Penguina.
Za kraj ću staviti nekoliko citata iz kojih će, iako se radi o prijevodu, čitatelji naslutiti barem djelić spisateljskog talenta Irmgard Keun.

“The dictatorship has made Germany a perfect country, and a perfect country doesn’t need writers. There’s no literature in Paradise. Can’t have writers without imperfection around them, can’t have poets. The purest of lyric poets needs to yearn for perfection. Once you’ve got perfection, poetry stops. Once criticism’s no longer possible, you have to keep quiet.”

„Personally, I think it’s silly to say someone’s good because he doesn’t drink or gamble. If you stop to think of it, you realize what an awful lot of nonsense people talk.“  

“It’s our age-old hereditary sorrow that no-one can give himself absolution and God can’t, either. God – this little figment of overworked imagination, God – this pallid lie born of desperation – we say God – and we mean humanity, ourselves and others. The longing for a human being is genuine – a human being is more than God – a human being is a beast and God. Longing for God – damned laziness which costs nothing. Mild, bloodless hysteria. Longing for a human being – you pay for that with your blood and with your self and with your flesh – your longing for God can be settled with promissory notes – rags -paper – a drop of red blood is worth more than three prayers.” 

„For a thousand people who want to be loved, there may be perhaps just one who wants to love.“

 

Napisala: Luca