Panonska groteska | Julijana Adamović – Divlje guske

divlje_guske96

izdavač: Hena com
godina: 2018.

Često se zna dogoditi kada pročitate knjigu o kojoj ste prethodno stalno slušali sa svih strana samo pohvale da vas, možda upravo zbog tog prenapuhivanja, itekako razočara. Ali najviše od svega, nije vam jasno što je to u toj knjizi da se svima sviđa, a eto baš ste vi u onoj čitateljskoj manjini koja u njoj ne vidi ništa spektakularno, pa čak ni vrijedno toliko hvaljenja.

Štoviše, čak možete pokazati prstom na papirnate i nedovoljno razrađene likove, formulaične i neuvjerljive obrate ili naprosto na cijelu knjigu jer ne možete izdvojiti nijedan približno dobar dio koji bi imalo opravdao ugled knjige.
Nažalost, nezanemariv broj hitova i bestsellera pati od sindroma prenapuhivanja.

Ali ako ste mislili da će ovaj tekst biti o jednoj takvoj knjizi, pogriješili ste.
Roman Divlje Guske  Julijane Adamović jest jedna od onih knjiga o kojima ćete čuti uglavnom pohvale, ali pripada suprotnoj strani tog spektra – onoj koju nastanjuje nekolicina knjiga itekako zaslužene reputacije.

Osteceno-odrastanje-Citali-smo-Divlje-guske-sjajan-roman-Julijane-Adamovic_ca_large
Autorica knjige Julijana Adamović.      Foto: PIXSELL

 

Nije zaludu rečeno da se dobra knjiga poznaje već po prvoj stranici. Čim pročitate prvu stranicu Divljih Gusaka, napada vas dinamičan, sočan, metaforičan i tečan jezik koji vas zavodi i odvlači vaše ruke prema rubovima stranica.

Negdje smo na istoku Hrvatske, gdje nema planina, gdje puca pogled na ravnicu, gdje ljudi žive u siromaštvu i okruženi životinjama. Iako se na prvu čini da je ovu zabit vrijeme zaobišlo, nekoliko detalja nas preciznije smješta u jednu vremensku točku – tranzistori, crno-bijele televizije s folijama koje davaju iluziju šarenila, debeljuškaste lutke zvane Vesna i Nada.

20180304_142328
Foto: Retroteka

Ovaj (blago rečeno) neobičan svijet gledaju kroz svoje oči pripovjedačice, sedmogodišnje djevojčice i objašnjavaju ga u prvom licu množine na sebi svojstven način – kroz doslovno razumijevanje riječi, isprepletanje mašte i stvarnosti, nerazumijevanje odraslih ljudi oko sebe.  Djevojčice u sebe upijaju nasilje, siromaštvo, zatucanost, mržnju, ludilo i zlo, ali ono što im najviše treba – čistu ljubav – ne mogu dobiti, iako misle da je imaju u obliku svojih najbližih – majke, Babe i oca.

Upravo se kroz prikazivanje odnosa djevojčica s odraslima najbolje oslikava i naglašava razlika između dječjeg i odraslog poimanja svijeta. Majka i  Baba, oduvijek na ratnoj nozi, preko djevojčica prelamaju međusobnu netrepeljivost i mržnju, a djevojčice su same usred svega toga nesigurne koga trebaju voljeti. Majku koja ih, iscrpljena od rada i svakodnevnih svađa s ocem alkoholičarem,  u ljutnji proklinje i govori im „bolje da vas nisam rodila“, ili Babu (već veliko početno slovo upućuje na to da je djevojčicama baba važnija), za koju cijelo selo zna da je zla, puna mržnje i zatucana, ali koja djevojčicama lijepo češlja kosu, kupuje slatkiše i igračke, kod koje ne moraju vršiti nuždu vani na ledu, kod koje nema psovanja, deranja, šamaranja i razbijanja. A još je teže voljeti natmurenog, razdražljivog i uvijek odsutnog oca.

Dječju sliku ovog nasilnog univerzuma (nalik na one u pričama i romanima Williama Faulknera i Flannery O’Connor) nadopunjuju groteskni lokalci – udovica Bobe Mojzer koja po cijele dane sjedi ispred kuće i čeka mirovinu iz Njemačke, čupava majčina prijateljica Drene, braća prosjaci Slavuj i Slamica. Jedini iole normalni ljudi su Rusi Lenka i Kolja, ali djevojčice sve više bivaju uvučene u posvemašnju moralnu otupjelost.

Kada bih jednom rječju opisala dojam koji izaziva ova knjiga to bi bila riječ – mučno. Ali ne u fizičkom smislu, iako ima naturalistički obojenih dijelova, autorica u opisima nikad ne prelazi granicu dobrog ukusa. Spopada vas egzistencijalna mučnina, ali koja ne prelazi u ono otupjelo gađenje prema svemu koje tako rado izazivaju drugi hrvatski pisci svojim knjigama.

“Ako se tata vrati iz bolnice, pitat ćemo ga da nam još jednom objasni, da nam po tko zna koji put ispriča sve što zna o divljim guskama: kako lete jedna iza druge, kako krilima guraju zrak koji njihove prijateljice podiže pod oblake i gura ih naprijed, pa tako mogu letjeti više i dulje, kako su brižne, pa uvijek, kad neku gusku upuca lovac ili se razboli, dvije druge je čuvaju i ostaju uz nju sve do zadnjeg trena – dok ova ne umre.”

Osim toga, još jedna od karakteristika koja izdvaja ovu knjigu od toliko drugih napisanih na jezicima ovih postjugoslavenskih prostora jest što ovdje nema pamfletiziranja, političkih govora, poučavanja (što me malo i čudi, s obzirom na to da autorica piše političke kolumne desnog nagiba na T-portalu) – politika je dana na kapaljku, u naoko usputnim detaljima – Bosanci su za sve krivi, fotografije predaka se kidaju jer nije jasno na čijoj su strani bili u ratu, Švabe, tj. Nijemci, su otjerani i ostali su samo u pričama.

Ako niste obožavatelj suvremene hrvatske književnosti, pročitajte Divlje guske (bez obzira na razočaravajuće slabiji zadnji dio romana) jer ćete se uvjeriti u suprotno. 😊