Neizbježnost starosti | Slavenka Drakulić – Nevidljiva žena

nevidljiva-zena-drakulic

izdavač: Fraktura

godina izdanja: 2018.

Slavenka Drakulić definitivno spada među najznačajnije suvremene hrvatske pisce.  Od svojih književnih početaka (Hologrami straha, 1987.), ali i onih znanstvenih (eseji Smrtni grijesi feminizma, 1984.) se bavi temama specifičnima za žensko iskustvo. Nakon ciklusa biografskih romana o velikim ženama svjetske povijesti kao što su Mileva Einstein i Frida Kahlo, prvi se put okušala u formi kratke priče.

Tema njezine najnovije knjige, odnosno zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče jest životno doba koje nije puno zastupljeno u književnosti – starost.
Starost je jedan od najvećih bauka suvremenog doba – preludij u smrt.
Zato se starost izbjegava, pobjeđuje – bore se brišu, lica se zatežu, višak sala se reže i umeće u lice da što dulje ostane svježe i mladenačko.
S druge strane, pozitivni prikazi starosti su često svedeni na izlizane stereotipe o dobroćudnim bakama i djedovima kakve najviše susrećemo u dječjim bajkama.

Whistlers-Mother
James Abbott McNeill Whistler –  Arrangement in Gray and Black No. 1 (1871)

No, koliko god je pokušavali ukrasiti ili izbjeći dnevnim i noćnim kremama za lice, kozmetičkim tretmanima laserom, botoksom, zdravom prehranom i pilatesom, nepobitna je činjenica da će starost, a naposljetku i smrt kad-tad doći.

Umjesto da bježi od starosti, Drakulić se u ovim pričama hrabro uhvatila ukoštac s njome. Prema svojim neimenovanim ženskim i muškim likovima je nemilosrdna. Stavlja ih pred ogledala da se suoče sami sa sobom (prva i naslovna priča Nevidljiva žena), čini ih slabima i bolesnima (Nedjelja je siva i tiha; Kava više nema isti okus), čak ih i ponižava (Hlače na rasprodaji; Kratka zimska šetnja). Nemilosrdna je u svojim pričama zato što želi prikazati starost u iz što više aspekata i time je učiniti stvarnom i neizbježnom, to jest vidljivom.

“Primjetili ste da do sada nisam upotrijebila riječ ‘’starenje’’. To je proces, u početku posve spor i gotovo neprimjetan. U nekom trenutku se počne ubrzavati, tek ga tada primjetite možda zato što ga netko drugi već primjećuje, da biste gotovo odjednom postali – stari.”

Sve su priče ispričane u prvom licu i opisuju svakodnevne situacije što potcrtava njihovu neposrednost i realističnost. Tek kad uđemo u glave likova koji prolaze kroz starost, možemo osjetiti kako je to kada te tijelo sve češće izdaje, kada gubimo uspomene na prošlost, kada te ljudi na ulici uopće ne primjećuju, već “gleda[ju] kroz tebe, baš kao da si od stakla.” Zapravo, tek tada možemo povjerovati njihovim iskustvima i empatizirati s njima.

“Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“

Starost ne mijenja samo naša tijela, već i odnose s drugima, pogotovo s našim obiteljima. Kroz priče se često provlači motiv odnosa roditelja i djece, s naglaskom na odnose majke i kćeri. U priči Nedjelja je siva i tiha Drakulić precizno i poetično opisuje trenutak kad spoznamo da naš roditelj više nije nepobjedivo i savršeno biće i da se njegovo tijelo rastače pred našim očima. 

“Bojim se gledati je tako posve okopnjelu. (…) Gledam tanku kožu podlaktice kako joj visi, naborana poput najfinije svile. I mislim, zapravo se nadam, da nije svjesna kako će se uskoro i sama pretvoriti u prah, u sitne čestice poput onih koje trepere u zraci sunca.”  

Sve bliža smrt izaziva u likovima žaljenje za prošlim vremenima, za riječima koje su se trebale izreći, ali nisu. Ako se likovi nešto boje izreći, onda se ne boje svim snagama držati za predmete koji su možda jedini dokaz da su jednom bili povezani sa svojim roditeljima. Bez njih – kao što kaže pripovjedačica u priči Album bez fotografija o fotografijama svojih predaka –  “svi oni ponovno umiru onog trenutka kada više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.”

Three Ages of Woman Gustav Klimt
Gustav Klimt – Three ages of woman (1905)

Ove priče su pitke i zavode svojom intimnošću i autentičnošću. Ali pesimizam i tjeskoba kojima odišu čini ih teškima i ponekad neugodnima. Taj osjećaj nelagode je tek posljedica puknuća u nama koje izaziva dobra književnost. Ako čitamo samo one knjige koje potvrđuju naša iskustva i znanja o ovom svijetu, ostajemo zarobljeni unutar sebe. Podložniji smo predrasudama i stereotipima o ljudima koji nisu mi, ali koji, barem u ovom slučaju, jednom možemo postati.
Zato su Nevidljiva žena i druge priče bitne – jer govoreći o starosti drugih zapravo govore i o našoj starosti.

 

 

Katherine Mansfield | Buntovna inovatorica kratke priče

“To be alive and to be a ‘writer’ is enough.” 
Katherine Mansfield

Katherine Mansfield

Foto: nepoznat izvor

Iako je, uz Antona Čehova, u osvit dvadesetog stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko – engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas (barem u Hrvatskoj) nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“

Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i  Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine. I upravo zato smo odlučili predstaviti njezin život i djelo u rubrici Zaboravljeni pisci.

Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i  obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.

No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.

Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murrya, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).

1917. Katherine upoznaje spisateljicu Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu  Zaljubljene žene.

tumblr_osbzuh3o2x1woqidro1_r2_540

Foto: Vanessa Redgrave u filmu A Picture of Katherine Mansfield (1973)
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.

Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.

Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.

Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.

Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.

Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“

Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society.

Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:

Bliss *

The Canary

Je ne parle francais

The Doll’s House

*sve su priče na engleskom jeziku

 

Članak napisala: Luca