Preporuka za čitanje | 12 zbirki kratkih priča

Gotovo svim ljubiteljima književnosti je poznato da su romani najpopularnija književna forma, čak i u suvremenom svijetu, opsjednutim efektivnošću, skraćivanjem svega što iziskuje puno vremena i skraćenom pažnjom.

Čudno, s obzirom na to da postoje kratke priče, za koje se može reći da više pristaju suvremenom senzibilitetu. Pročitate jednu priču, zatvorite knjigu i vratite joj se kad opet imate vremena. Ali dobro, ovo nije esej o odnosu kratke priče i suvremenog senzibiliteta, već preporuka za čitanje, pa hajmo dalje.

Neke od ovih predloženih 12 zbirki sadrže majstorske primjere kratke priče, dokaz da priča od deset ili dvadeset stranica može izreći daleko više od debelih romana. Nadam se da ćete pronaći nešto za sebe i da ćete zavoliti kratke priče.

Raymond Carver – Katedrala

Zbirka priča nazvana prema jednoj od priča u zbirci, meni najdražoj Carverovoj, o isfrustriranom tipu koji upozna slijepog prijatelja svoje žene.
Ova je zbirka originalno objavljena davne 1983. (tako da nije zadnja objavljena Carverova zbirka priča, kako piše u tekstu na koricama) i u njoj možemo vidjeti kako Carver sve više dovodi do majstorstva svoj stil koji je izvršio oogroman utjecaj na kratku priču, pogotovo u Hrvatskoj.

Glavni likovi ovih priča su uglavnom pripadnici američke radničke klase, obični ljudi s obiteljima i svakodnevnim problemima. No, Carver nekad uspješno, nekad manje uspješno, tu običnost pretvara u začudnost i uzdiže na univerzalnu razinu svojim smislom za detalje i suptilnu psihologizaciju likova.

Iako su neke priče naoko nejasne zbog nedogađajnosti i svojih otvorenih završetaka, jako su atmosferične, a i sami likovi su itekako prepoznatljivi.

Sherwood Anderson – Winesburg, Ohio

Winesburg, Ohio je zbirka sastavljena od dvadeset dvije priče o stanovnicima ovog gradića u srcu Amerike. Većinu ih povezuje posvemašnja usamljenost i nemogućnost probijanja iz tog mjesta. Jedini kojem to uspije je osamnaestogodišnjem Georgeu Willardu koji je još jedna poveznica među pričama.

Valent Pavlić – Evanesco

Iako je objavljena 2014. ova zbirka priča tadašnjeg književnog debitanta (u međuvremenu je objavio još jednu zbirku priča Prepreke. Prečaci) me je iznenadila svojim izbjegavanjem eksplicitne suvremenosti (iako se njome itekako bavi), uvjerljivim i pročišćenim stilom pisanja netipičnim za prve zbirke.

Više o Evanescu pročitajte ovdje.

Kazuo Ishiguro – Nokturno

Britansko-japanski (ili japansko-britanski?) pisac i nobelovac Kazuo Ishiguro pripada onoj skupini autora koji su popularnost i ugled stekli isključivo svojim romanima (Nikad me ne puštaj, Blijed pogled na bregove, Zeleni div, Ostaci dana). Ali, sasvim se dobro snašao i u kratkoj priči, a dokaz za to je ova zbirka koja se uglavnom bavi glazbenicima i glazbi, a priče se uglavnom događaju u sumraku.

Prije dvije godine sam napisala kratki prikaz ove zbirke koji možete pročitati ovdje.

O. Henry – Zimzelene priče (22 priče s kvakom)

Mislim da je ovo jedini hrvatski prijevod ovog američkog autora, jednog od otaca američke kratkopričaške tradicije.

Priče u ovoj zbirci su jako zabavne zahvaljujući humoru, brzoj radnji, nenadanim obratima, a pogotovo nenadanim završetcima (zbog toga podnaslov). Uopće se ne bi reklo da je autor pisao svoje priče početkom dvadesetog stoljeća!

Anton Čehov – Prva ljubav/Debeli i mršavi

Teško je izdvojiti jednu Čehovljevu zbirku kratkih priča, pa evo dvije.
Obe zbirke su odličan primjer Čehovljeve vještine u komprimiranju velikih egzistencijalističkih tema u kompaktne cjeline koje odišu atmosferom i empatijom za likove. Nije čudo zašto je upravo Čehov jedan od nenadmašnih majstora kratke priče.

Koju god zbirku da odaberete, nećete pogriješiti.

Kristen Roupenian – Znaš da to želiš

Ova zbirka priča američke autorice Kristin Roupenian je svojevremeno bila željno iščekivana, ponajviše zbog priče Cat person (čiji naslov, zanimljivo, u hrvatskom izdanju nije preveden) o jednom neobičnom dejtu, prvi put objavljene u prestižnom časopisu New Yorkeru (priču u originalu možete pročitati ovdje) na kraju 2017.

Za razliku od većine kratkih priča, Cat Person je brzo postala viralna i hvaljena kao precizan i dobro izveden prikaz suvremenih muško-ženskih odnosa i kulture dejtanja.

Cat Person je dobar preview za ono što vas čeka ako se odlučite pročitati cijelu zbirku. Zajednički nazivnik priča su nimalo simpatični likovi koji rade nimalo lijepe stvari jedne drugima.

Šokantne, ali povremeno smiješne i satirične, ove priče će se svidjeti ljubiteljima suvremenih tema koji vole nesimpatične, loše likove.

Lucia Berlin – Priručnik za spremačice/Večer u raju

Još jedna dvostruka preporuka, ne zato što je teško odabrati samo jednu, već zato što je za potpuno iskustvo potrebno pročitati obje knjige.

Lucia Berlin je inspiraciju za svoje priče obilno crpila iz svog života i to na jedan dirljiv i očaravajući način osvjetljavajući pritom ne samo svoje likove, već i čitatelje koji ako ne osjećaju empatiju, barem razumiju te likove ovisnike/ovisnice (većina protagonista su žene), umorne majke, radnice na šalterima, bolesne od raka itd.

Berlin se često uspoređuje sa Carverom, ali ja ne bih uspoređivala njih dvoje jer iako pišu o naoko sličnim temama, njihova perspektiva je itekako različita, a moram priznati da mi je draža njezina perspektiva.

Za razliku od Carvera, Lucia Berlin se počela cijeniti tek iza smrti 2003. godine. Iako nije tu da vidi svjetski odjek svog rada, svojim je pričama stekla čvrstu poziciju u književnom panteonu.

Mariana Enríquez – Što smo izgubili u vatri

Argentinska književnost zadnjih godina rađa prezanimljive talente. Jedna od njih je autorica Mariana Enríquez i odnedavno je i naše čitateljstvo ima priliku upoznati.

Izdavačka kuća Hena com krajem siječnja je izdala njenu zbirku priča Što smo izgubili u vatri.

Zbirka se sastoji od dvanaest priča koje na zanimljiv i inovativan način kombiniraju naturalizam sa hororom. Ako volite horore, krv i okultizam, svakako pročitajte ovu zbirku.

Silvina Ocampo – Thus Were Their Faces (Selected Stories)

Još smo u Argentini, ali smo se vratili u prošlost. Sredinom 20.stoljeća argentinskom književnom scenom je vladala još jedna odlična pripovjedačica Silvina Ocampo. Žena Alolfa Bioya Casaresa (autora romana Morelov izum, objavljen u Hrvatskoj u izdavačkoj kući Disput) i prijateljica legendarnog Jorge Luisa Borgesa (zajedno su napisali jednu knjigu) je jednako kao i spomenuti kolege pisci inovativna i maestralna u svojim knjigama.

U to ćete se uvjeriti ako pročitate zbirku priča Thus Were Their Faces (NYRB, 2015), selekciju njenih najboljih priča. Ove je priče teško definirati jer su začudna mješavina fantastike i realizma, uglavnom pisane iz ženske perspektive. Ali, ako želite pročitati nešto novo i drukčije, svakako odaberite ovu nepravedno zanemarenu autoricu.

Haruki Murakami – Muškarci bez žena

Haruki Murakami je jedan autora na koje je ogroman utjecaj izvršila američka književnost, pogotovo kratkopričaška forma. Taj se utjecaj najviše vidi u zbirci Muškarci bez žena (naslov je mig na istoimenu prvu zbirku priča Ernesta Hemingwaya).

Očito, protagonisti ovih sedam priča su muškarci bez žena, ali na različite načine. Od Murakamijevog ležernog i prohodnog stila pisanja (još jedan američki utjecaj) učinit će vam se da je prošlo tek pet minuta, a već će biti noć i bit ćete na zadnjoj priči. Ako se volite izgubiti u pričama o usamljenim muškarcima, ova je zbirka idealan izbor.

Etgar Keret – Kvar na rubu galaksije

Ako ste već čitali kratke priče, teško da niste čuli za ovog izraelskog pisca.
Kvar na rubu galaksije je njegova najnovija prevedena zbirka priča na hrvatski jezik (objavljena u ljeto 2020., u izdanju zaprešićke izdavačke kuće Fraktura).

Keret se ne boji eksperimentirati – neke priče se mogu nazvati mikropričama, neke su napisane u formi e-maila, a većina ih je toliko maštovita da se zamislite odakle ovom tipu dolaze takve ideje (npr. priča Pretposljednji put kad su me ispalili iz topa o muškarcu koji se zaposli kao ljudsko tane u cirkusu ili lik iz priče Rođendan cijele godine koji kupuje tuđe rođendane).

No, najveća Keretova vještina se očituje u tome što uspijeva iskombinirati otkačenost i izrazitu tankoćutnost i empatiju za svoje likove, što malo kome uspijeva.

Kratke priče koje možete pročitati u manje od 5 minuta

Kako nazvati ove priče? Mikro priče, flash priče, poezija u prozi, crtice ili anegdote? Svakako, radi se o jednom neobičnom književnom žanru kojeg osim sažetosti odlikuje poetičnost, začudnost, a nerijetko i humor.
Ako čekate u redu ili ste na puš pauzi ili naprosto ne znate kako iskoristiti slobodno vrijeme, pročitajte nekoliko mikro priča u nastavku.

Priče koje će vas omamiti, rastužiti, nasmijati,očarati, šokirati, od kojih će vas zaboliti glava.

Pročitat ćete ih za manje od 5 minuta, ali će vam dugo ostati u mislima.

Joyce Carol Oates – Udovičina prva godina

Preživjela sam.

Ernest Hemingway

Na prodaju dječje cipelice. Nikad nošene.

Amelia Gray

For Sale: baby shoes, worn a lot. Please buy these old-ass baby shoes

David Albahari – Savršenstvo

Najviše sam volela, kaže žena, da plešem sama. Odabrala bih ugao, uvukla se u njega, i plesala kao da niko drugi ne postoji na ovom svetu. Nekada sam plesala okrenuta prema uglu, zagledana u oštru liniju spoja zidova, potpuno posvećena njenom savršenstvu. A onda me je neko odveo u diskoteku u kojoj su sve prostorije bile zaobljene. Mogla sam, naravno, da odem u središte, savršenstvo je tu jednako onom u uglu, ali ne, ja sam samo stajala, okružena ljudima, i nisam uspevala da se pokrenem. Od tada više ne plešem.

Augusto Monterroso – Dinosaur

“Kad se probudio, dinosaur je još uvijek bio tu.”

Adhiraj Singh – Untitled

“im sorry, its a girl” said the doctor to the father.

“no, im sorry, youre a sexist” said the girl child to the world.

Lydia Davis – Ödön von Horváth

Ödön von Horváth šetao se jednom po bavarskim Alpama kad je, malo dalje na stazi, otkrio kostur nekog muškarca. Muškarac je očito bio planinar jer je na sebi još imao naprtnjaču. Von Horváth je otvorio naprtnjaču koja je djelovala kao da je gotovo sasvim nova. U njoj je našao pulover i još neku odjeću; vrećicu nečeg što je nekad bila hrana; dnevnik; i razglednicu bavarskih Alpa, spremnu za slanje, na kojoj je pisalo: “Predivno se provodim!”.

Bruce Holland Rogers

Sedela je čitajući priču o ženi koja je sedela u autobusu čitajući priču, zatim diže pogled i vide da je ona, zapravo, žena koja sedi u autobusu čitajući priču, mada joj se činilo da samo trenutak ranije uopšte nije bila u autobusu, da je, zapravo, živela jedan sasvim drugačiji život, ali koji i kakav sada nije mogla da se seti.

Franz Kafka – Najbliže selo

Moj je djed običavao govoriti:
-Život je začudno kratak. Sad mi se u sjećanju toliko sažimlje da, na primjer, jedva mogu shvatiti kako se jedan mladić mogao odlučiti da odjaše u najbliže selo a da se ne boji – neovisno o mogućim nesretnim slučajevima – da ni vremenski raspon običnog života što sretno teče, ni približno nije dovoljan za takav izlet konjem!

Franz Kafka – Duga priča

Gledam devojku u oči, i bila je to veoma duga ljubavna priča, sa grmljavinom i poljupcima i munjama. Ja živim brzo.

Lada Vukić – Slonovi

Za domaći je trebalo napisati pjesmu. Tema slobodna. Lako je pjesnicima. Njima uvijek nešto padne na pamet. Gledao sam u nebo, ali nisam vidio ništa osim jednog velikog bijelog slona. S Ivanom nije bilo tako.

-Ja ću rodoljubnu, rekao je. O tati i ratu. O granatama. O slobodi. Uzeo je olovku i bilježnicu te stao pisati. Nisam ga gledao, ali sam čuo kako mu slova škripe po papiru. Bila je to duga pjesma. Da mi je samo bilo znati odakle je izvlačio riječi?

U međuvremenu se na nebu nakupilo cijelo krdo slonova. S izduženim surlama tulili su kao da mi se rugaju. A onda sam zaškiljio očima, pa mi se učinilo ako samo ispružim ruku dohvatit ću im kljove. Za sreću. Za izgubljenu inspiraciju.

Sutradan sam dobio jedinicu. Ivan, normalno, peticu. Pa nije mi baš bilo normalno, s obzirom da svi znaju da Ivanov tata nikada nije bio u ratu. Mogao sam i ja tako, pisati kako sam cijele noći jahao krdo bijelih slonova.

A.Z. Stolica – **

Dvije sestre, beskućnice u poznim godinama, sjede na podu zagrebačkog glavnog kolodvora, prekrivene kesama i novinama koje, skupa s njima, tvore veliku hrpu, pričaju s nekom ženom, ne čujem što pričaju, žena odlazi, viknu joj sretno!

Maša Kolanović – Poštovani kukci i druge jezive priče | Kukci kapitalizma

Izdavač: Profil
Godina izdanja: 2019.

Čim je objavljena, nova knjiga Maše Kolanović (1979.) je počela ubirati pohvale kritike, ali i čitatelja. Dodatno joj je i pomogla ovogodišnja Nagrada Europske unije za književnost.

Crna knjiga na čijim koricama čitatelju maše kostur s (anđeoskim) krilima mi je svako malo iskakala na ekranu. Naravno da me je to zainteresiralo, pogotovo usporedbe s Kafkom (kukci i ljudska otuđenost). Ali dogodilo se da sam tek ovih dana, zapravo, u jednu večer, pročitala svih dvanaest priča.

Dakle, radi se o knjizi koja se, usprkos obujmu od 212 stranica, brzo čita.

Iako su neke priče zabavne (prva, Živi zakopani – tetka je ❤), a neke precizno iako nesuptilno kritiziraju suvremeno kapitalističko društvo i njegove kukce, pardon, kupce (npr. priča Revolucija – očit mig na onu do povraćanja izreklamiranu Tele2 revolucija tarifu ili malčicu zaigranija U slučaju doživljenja), ipak sam malo razočarana jer u većini priča prevladava već spomenuti angažirani aspekt. Što nije loše samo po sebi, ali u ovom slučaju ne ostavlja prostora razvoju likova, a i pri kraju postane zamorno i predvidivo. Uz to, nije da je u ovim pričama autorica osvjetlila dotad nepoznat aspekt naših bijednih, kukcolikih (?) života.

Daleko najbolja priča je Škrinja – o djevojci i njenoj baki s kojom otvara škrinju svoje pokojne majke. U njoj se uglavnom nalazi odjeća koju je majka mahnito kupovala preko interneta kao obrambeni mehanizam protiv bolesti od koje je umrla dok je pripovjedačica bila dijete.

Za razliku od gore spomenutih priča, ovdje je uspostavljena ravnoteža između angažiranog (mahnita potrošnja kao obrambeni mehanizam) i univerzalnog (odnos majke i kćeri, odnosno upoznavanje mrtve majke kroz njene stvari). Natruhe ovog balansa se javljaju u pričama Frižider (opet su protagonistice baka i unuka u ljetom oparenom Zadru) i Beskraj (o borbi između društvenih očekivanja i nimalo idiličnoj realnosti novih majki, prikazanoj kroz koncept majčinog mlijeka kao potrošne robe).

Još bih spomenula uspješnu međuigru vizualnog i tekstualnog aspekta. Ilustracije potpisuje sama autorica (ako ste čitali Sloboštinu Barbie i tamo ste mogli vidjeti njene ilustracije), rijetkost u našoj književnosti.

Bilo bi super kad bi izdavači počeli uvoditi ilustracije i u ostala književna djela za odrasle ❤.

Sve u svemu, knjiga koja je dobra, ali ipak precijenjena.

Neizbježnost starosti | Slavenka Drakulić – Nevidljiva žena

izdavač: Fraktura

godina izdanja: 2018.

Slavenka Drakulić definitivno spada među najznačajnije suvremene hrvatske pisce.  Od svojih književnih početaka (Hologrami straha, 1987.), ali i onih znanstvenih (eseji Smrtni grijesi feminizma, 1984.) se bavi temama specifičnima za žensko iskustvo. Nakon ciklusa biografskih romana o velikim ženama svjetske povijesti kao što su Mileva Einstein i Frida Kahlo, prvi se put okušala u formi kratke priče.

Tema njezine najnovije knjige, odnosno zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče jest životno doba koje nije puno zastupljeno u književnosti – starost.
Starost je jedan od najvećih bauka suvremenog doba – preludij u smrt.
Zato se starost izbjegava, pobjeđuje – bore se brišu, lica se zatežu, višak sala se reže i umeće u lice da što dulje ostane svježe i mladenačko.
S druge strane, pozitivni prikazi starosti su često svedeni na izlizane stereotipe o dobroćudnim bakama i djedovima kakve najviše susrećemo u dječjim bajkama.

James Abbott McNeill Whistler –  Arrangement in Gray and Black No. 1 (1871)

No, koliko god je pokušavali ukrasiti ili izbjeći dnevnim i noćnim kremama za lice, kozmetičkim tretmanima laserom, botoksom, zdravom prehranom i pilatesom, nepobitna je činjenica da će starost, a naposljetku i smrt kad-tad doći.

Umjesto da bježi od starosti, Drakulić se u ovim pričama hrabro uhvatila ukoštac s njome. Prema svojim neimenovanim ženskim i muškim likovima je nemilosrdna. Stavlja ih pred ogledala da se suoče sami sa sobom (prva i naslovna priča Nevidljiva žena), čini ih slabima i bolesnima (Nedjelja je siva i tiha; Kava više nema isti okus), čak ih i ponižava (Hlače na rasprodaji; Kratka zimska šetnja). Nemilosrdna je u svojim pričama zato što želi prikazati starost u iz što više aspekata i time je učiniti stvarnom i neizbježnom, to jest vidljivom.

“Primjetili ste da do sada nisam upotrijebila riječ ‘’starenje’’. To je proces, u početku posve spor i gotovo neprimjetan. U nekom trenutku se počne ubrzavati, tek ga tada primjetite možda zato što ga netko drugi već primjećuje, da biste gotovo odjednom postali – stari.”

Sve su priče ispričane u prvom licu i opisuju svakodnevne situacije što potcrtava njihovu neposrednost i realističnost. Tek kad uđemo u glave likova koji prolaze kroz starost, možemo osjetiti kako je to kada te tijelo sve češće izdaje, kada gubimo uspomene na prošlost, kada te ljudi na ulici uopće ne primjećuju, već “gleda[ju] kroz tebe, baš kao da si od stakla.” Zapravo, tek tada možemo povjerovati njihovim iskustvima i empatizirati s njima.

“Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“

Starost ne mijenja samo naša tijela, već i odnose s drugima, pogotovo s našim obiteljima. Kroz priče se često provlači motiv odnosa roditelja i djece, s naglaskom na odnose majke i kćeri. U priči Nedjelja je siva i tiha Drakulić precizno i poetično opisuje trenutak kad spoznamo da naš roditelj više nije nepobjedivo i savršeno biće i da se njegovo tijelo rastače pred našim očima. 

“Bojim se gledati je tako posve okopnjelu. (…) Gledam tanku kožu podlaktice kako joj visi, naborana poput najfinije svile. I mislim, zapravo se nadam, da nije svjesna kako će se uskoro i sama pretvoriti u prah, u sitne čestice poput onih koje trepere u zraci sunca.”  

Sve bliža smrt izaziva u likovima žaljenje za prošlim vremenima, za riječima koje su se trebale izreći, ali nisu. Ako se likovi nešto boje izreći, onda se ne boje svim snagama držati za predmete koji su možda jedini dokaz da su jednom bili povezani sa svojim roditeljima. Bez njih – kao što kaže pripovjedačica u priči Album bez fotografija o fotografijama svojih predaka –  “svi oni ponovno umiru onog trenutka kada više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.”

Gustav Klimt – Three ages of woman (1905)

Ove priče su pitke i zavode svojom intimnošću i autentičnošću. Ali pesimizam i tjeskoba kojima odišu čini ih teškima i ponekad neugodnima. Taj osjećaj nelagode je tek posljedica puknuća u nama koje izaziva dobra književnost. Ako čitamo samo one knjige koje potvrđuju naša iskustva i znanja o ovom svijetu, ostajemo zarobljeni unutar sebe. Podložniji smo predrasudama i stereotipima o ljudima koji nisu mi, ali koji, barem u ovom slučaju, jednom možemo postati.
Zato su Nevidljiva žena i druge priče bitne – jer govoreći o starosti drugih zapravo govore i o našoj starosti.

 

 

Katherine Mansfield | Buntovna inovatorica kratke priče

“To be alive and to be a ‘writer’ is enough.” 
Katherine Mansfield

Foto: nepoznat izvor

Iako je, uz Antona Čehova, u osvit dvadesetog stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko – engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas (barem u Hrvatskoj) nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“

Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i  Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine. I upravo zato smo odlučili predstaviti njezin život i djelo u rubrici Zaboravljeni pisci.

Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i  obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.

No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.

Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murrya, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).

1917. Katherine upoznaje spisateljicu Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu  Zaljubljene žene.

Foto: Vanessa Redgrave u filmu A Picture of Katherine Mansfield (1973)
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.

Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.

Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.

Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.

Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.

Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“

Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society.

Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:

Bliss *

The Canary

Je ne parle francais

The Doll’s House

*sve su priče na engleskom jeziku

 

Članak napisala: Luca