Neizbježnost starosti | Slavenka Drakulić – Nevidljiva žena

nevidljiva-zena-drakulic

izdavač: Fraktura

godina izdanja: 2018.

Slavenka Drakulić definitivno spada među najznačajnije suvremene hrvatske pisce.  Od svojih književnih početaka (Hologrami straha, 1987.), ali i onih znanstvenih (eseji Smrtni grijesi feminizma, 1984.) se bavi temama specifičnima za žensko iskustvo. Nakon ciklusa biografskih romana o velikim ženama svjetske povijesti kao što su Mileva Einstein i Frida Kahlo, prvi se put okušala u formi kratke priče.

Tema njezine najnovije knjige, odnosno zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče jest životno doba koje nije puno zastupljeno u književnosti – starost.
Starost je jedan od najvećih bauka suvremenog doba – preludij u smrt.
Zato se starost izbjegava, pobjeđuje – bore se brišu, lica se zatežu, višak sala se reže i umeće u lice da što dulje ostane svježe i mladenačko.
S druge strane, pozitivni prikazi starosti su često svedeni na izlizane stereotipe o dobroćudnim bakama i djedovima kakve najviše susrećemo u dječjim bajkama.

Whistlers-Mother
James Abbott McNeill Whistler –  Arrangement in Gray and Black No. 1 (1871)

No, koliko god je pokušavali ukrasiti ili izbjeći dnevnim i noćnim kremama za lice, kozmetičkim tretmanima laserom, botoksom, zdravom prehranom i pilatesom, nepobitna je činjenica da će starost, a naposljetku i smrt kad-tad doći.

Umjesto da bježi od starosti, Drakulić se u ovim pričama hrabro uhvatila ukoštac s njome. Prema svojim neimenovanim ženskim i muškim likovima je nemilosrdna. Stavlja ih pred ogledala da se suoče sami sa sobom (prva i naslovna priča Nevidljiva žena), čini ih slabima i bolesnima (Nedjelja je siva i tiha; Kava više nema isti okus), čak ih i ponižava (Hlače na rasprodaji; Kratka zimska šetnja). Nemilosrdna je u svojim pričama zato što želi prikazati starost u iz što više aspekata i time je učiniti stvarnom i neizbježnom, to jest vidljivom.

“Primjetili ste da do sada nisam upotrijebila riječ ‘’starenje’’. To je proces, u početku posve spor i gotovo neprimjetan. U nekom trenutku se počne ubrzavati, tek ga tada primjetite možda zato što ga netko drugi već primjećuje, da biste gotovo odjednom postali – stari.”

Sve su priče ispričane u prvom licu i opisuju svakodnevne situacije što potcrtava njihovu neposrednost i realističnost. Tek kad uđemo u glave likova koji prolaze kroz starost, možemo osjetiti kako je to kada te tijelo sve češće izdaje, kada gubimo uspomene na prošlost, kada te ljudi na ulici uopće ne primjećuju, već “gleda[ju] kroz tebe, baš kao da si od stakla.” Zapravo, tek tada možemo povjerovati njihovim iskustvima i empatizirati s njima.

“Osjećam se sve više nevidljivom, kao da nestajem. Da, naravno da postojim, ali što to znači kad od drugih ne dobivam potvrdu svojeg postojanja?“

Starost ne mijenja samo naša tijela, već i odnose s drugima, pogotovo s našim obiteljima. Kroz priče se često provlači motiv odnosa roditelja i djece, s naglaskom na odnose majke i kćeri. U priči Nedjelja je siva i tiha Drakulić precizno i poetično opisuje trenutak kad spoznamo da naš roditelj više nije nepobjedivo i savršeno biće i da se njegovo tijelo rastače pred našim očima. 

“Bojim se gledati je tako posve okopnjelu. (…) Gledam tanku kožu podlaktice kako joj visi, naborana poput najfinije svile. I mislim, zapravo se nadam, da nije svjesna kako će se uskoro i sama pretvoriti u prah, u sitne čestice poput onih koje trepere u zraci sunca.”  

Sve bliža smrt izaziva u likovima žaljenje za prošlim vremenima, za riječima koje su se trebale izreći, ali nisu. Ako se likovi nešto boje izreći, onda se ne boje svim snagama držati za predmete koji su možda jedini dokaz da su jednom bili povezani sa svojim roditeljima. Bez njih – kao što kaže pripovjedačica u priči Album bez fotografija o fotografijama svojih predaka –  “svi oni ponovno umiru onog trenutka kada više nema nikoga tko bi prepoznao njihova lica.”

Three Ages of Woman Gustav Klimt
Gustav Klimt – Three ages of woman (1905)

Ove priče su pitke i zavode svojom intimnošću i autentičnošću. Ali pesimizam i tjeskoba kojima odišu čini ih teškima i ponekad neugodnima. Taj osjećaj nelagode je tek posljedica puknuća u nama koje izaziva dobra književnost. Ako čitamo samo one knjige koje potvrđuju naša iskustva i znanja o ovom svijetu, ostajemo zarobljeni unutar sebe. Podložniji smo predrasudama i stereotipima o ljudima koji nisu mi, ali koji, barem u ovom slučaju, jednom možemo postati.
Zato su Nevidljiva žena i druge priče bitne – jer govoreći o starosti drugih zapravo govore i o našoj starosti.

 

 

Priče o glazbi i sutonu | Kazuo Ishiguro – Nokturna

nokturna-2d-web-velika_840_472

preveo: Miloš Đurđević
izdavač: Ljevak
godina: 2010.

Iako od svoje pete godine englesko – japanski pisac Kazuo Ishiguro (r. 1954) živi u Velikoj Britanji, japanska kultura uvelike prožima njegova djela, počevši od samog njegovog stila pisanja do melankolične atmosferičnosti, dok je njegov drugi objavljeni roman A Pale View of Hills (preveden na hrvatski tek 2018.!)  ispričan iz perspektive jedne sredovječne Japanke. Sam Ishiguro to potvrđuje u jednom intervjuu nakon primanja Nobelove nagrade za književnost 2017., navodeći da je oduvijek gledao na svijet očima svojih roditelja.

Specifičnosti Ishigurovog pisma se dosljedno ponavljaju i u zbirci priča Nokturna – Pet priča o glazbi i sutonu. Nokturna (originalno objavljena 2009. godine) jedina su zbirka kratkih priča koju je Ishiguro objavio u svojoj književnoj karijeri. Zbirka se sastoji od 5 kratkih priča koje povezuju motiv glazbe i suton (upravo se u ovo doba dana odvija glavna radnja priča), ali su još bitniji motivi ljudske taštine, ljubavi te nerazrješenih, potisnutih osjećaja.

Protagonisti su mahom glazbenici, većinom oni neuspješni (Nokturno), ili pak oni za koje su dani slave odavno prošli (Crooner). Svatko se od njih na svoj način hrva sa svijetom i vremenom – je li glazba dovoljna za autentično povezivanje s voljenom osobom, je li slava dovoljna za sreću? Ishiguro na sebi svojstven, majstorski način s nezanemarivom dozom humora istražuje i precizno iscrtava svoje likove i njihove međusobne odnose. Kod njega nema osude, niti egzibicionizma, on naprosto pušta da se priča odvija, da likovi sami promišljaju priču, iako naposljetku (kao što zapravo bude i u stvarnosti) oni ne dođu do nekih konačnih istina ili uvida. No, upravo se u toj nedorečenosti i izraženom mono no aware nalazi ljepota ovih priča.

Ovo je jedna od onih knjiga koja će vam se svidjeti ili ne svidjeti, ali iz istog razloga – nema uzbudljivih i šokantnih obrata niti pikantnih scena. Ishigurov polagan ritam i jednostavan stil čini priče prigušenima i intimnima. Najbolje ih je čitati upravo kada sunce zalazi, kada poželite uživati u samoći s dobrom knjigom u rukama i uroniti u svijet Ishigurovih glazbenika s čijim ćete se dvojbama zasigurno identificirati.

Napisala: Luca

Heather Morris – Tetovirer iz Auschwitza

50623481_302239597097384_3505121749408677888_n

Izdavač: Fokus, 2018.
Prevela: Tamara Kunić

Viktor Frankl, ugledni psihoterapeut i autor jedne od najznačajnijih knjiga svih vremena Čovjekovo traganje za smislom, jasno i eksplicitno objašnjava da je srž spasenja kroz ljubav i u ljubavi. Jačina ovakve ideje vodilje, i nedopuštanje da je se tumači de facto kao floskulu, ogleda se možda ponajbolje u trenucima kada u životu izgubimo sve osim gole egzistencije. Upravo s tom namjerom, kao i načelnom željom da se ovakva životna priča više nikad ne ponovi, Heather Morris piše svoj roman prvijenac protkan autentičnošću, empatijom i svim sablažnjivim porivima koje je ljudska ćud sama po sebi u stanju proizvesti.

Morris je rođena na Novom Zelandu, a živi i radi u Australiji, u bolnici u Melbourneu. Godine 2003. upoznala je Lalija Sokolova, kojeg – kako i sama voli reći – naziva čovjekom koji je imao priču vrijednu pripovijedanja. Isprva zamišljen kao scenarij (koji je jako dobro prolazio na međunarodnim natječajima), Tetovirer iz Auschwitza je izrastao u roman-svjedočanstvo o jedinstvenom životu i velikoj ljubavi.

Lale Sokolov je korpulentan mladić s natprosječnim darom za znanjem stranih jezika, koji u travnju 1942. godine dospijeva u jednu od najokrutnijih tvorevina tadašnje nacističke Njemačke – koncentracijski logor Auschwitz. Prezime Sokolov naknadno je izmijenjeno (to je rusko vjenčano prezime njegove sestre), jer su ga u Slovačkoj pod kontrolom Sovjeta mnogo bolje prihvaćali nego prvotno prezime Eisenberg. Krvožedni upravitelji, tifus, detonacije te xy dodatnih strahota koje je proživio u gotovo tri godine života u Auschwitzu radeći posao tetoviranja zarobljenika, tajna je koju je čuvao punih 50 godina svog života. Premda je i sam potjecao iz židovske obitelji, Lale nije bio pretjerano religiozan; iako se redovito oglušivao na pozive za molitvu koje bi mu prijatelji-logoraši znali uputiti, Lale je imao svoju osobnu molitvu, a koja je glasila:

Preživjet ću ovo mjesto. Izaći ću odavde kao slobodan čovjek. Ako postoji pakao, želim vidjeti ove ubojice kako gore u njemu.

Razlog zbog kojeg je tolike godine čuvao svoju životnu priču bilo je pogrešno uvjerenje da će njegova trogodišnja uloga nacističke marionete biti protumačena kao uloga suradnika zbog posla koji je obavljao. Ali i taj je strah nestao kada je umrla ljubav njegovog života. Ista ona kojoj je u lipnju 1942. istetovirao broj 3, 4, 9, 0, 2 piljeći u njezine prestravljene oči.

Sami protiv svih, Gita i Lale uspjeli su nadživjeti agoniju smrti koju im je život nametnuo.

Morris Lalijevu priču pripovijeda dostojanstveno i suzdržano ne dopuštajući svome mišljenju da se uplete niti dozvoljavajući da ljubavna priča nadvlada širi kontekst zatočeništva, traume i preživljavanja. Jedina eventualna zamjerka koju bih dala njezinom pisanju (između ostalog proizašla iz prečesto kratkih rečenica) je činjenica da roman neodoljivo podsjeća na filmski scenarij. Ali i to joj opraštam uzevši u obzir nezahvalnost i teškoću prenošenja na papir svega što se zapravo dogodilo.

Summa cum laude, od svega me se napose dojmila gesta o uručivanju dijela zarade od prodaje knjige Garyju Sokolovu, iz poštovanja prema njegovim roditeljima i nevjerojatnoj priči koju je njegov otac odlučio povjeriti upravo Heather.

Gary je napisao i pogovor knjizi u kojem, između ostalog, tumači koliku je zabrinutost osjećao u trenutku kada mu je povjeren zadatak. Pokušavajući objasniti kako i koliko su ratne godine utjecale na njegove roditelje, Gary pripovijeda:

»Kad je moj otac bio prisiljen zatvoriti tvrtku, meni je bilo 16 godina. Došao sam iz škole upravo kada su odvozili naš auto, a na kuću nam lijepili znak da je na dražbi. Unutra, mama je pakirala sve naše stvari. I pjevušila. Vau, pomislio sam, upravo su izgubili sve, a mama pjeva. Posjela me da mi kaže što se zbiva, a ja sam je pitao: “Kako možeš samo pakirati stvari i pjevati?” Sa širokim osmijehom rekla mi je kako ne postoji situacija koju ne možeš preživjeti nakon što provedeš godine ne znajući hoćeš li u sljedećih pet minuta izgubiti život. Rekla je: “Dok god smo živi i zdravi, sve će biti u redu.”«

Za sve dodatne izvore, informacije, fotografije i dokumente posjetite web-stranicu Heather Morris: heathermorris.com.au.

Čitajte! Čitajte! Čitajte!

 

Autorica recenzije: Nikolina

Paul Auster – Stakleni grad

auster_newyorska_trilogija

Preveo: Miroslav Kirin

Izdavač: Vuković i Runjić

Godina izdanja: 2001.


Već sam duže vrijeme željela pročitati ovaj roman, prvi dio Newyorške trilogije, serije romana kojima je američki pisac Paul Auster (1947) stekao svjetsku slavu. Fraze i epiteti kojima se opisuje Stakleni grad, ali i ostali romani iz trilogije – dvostruki identiteti, dopelgangeri, noir, metafizički triler, hardboiled proza, detektivi – su me, kao zagriženu ljubiteljicu noira, itekako privukli.

Stakleni grad prati pisca krimića Daniela Quinna koji jedne noći dobije krivo preusmjeren poziv – pozivatelj traži privatnog detektiva Paula Austera. Quinn se, nakon mnogo premišljanja, odluči pretvarati da je Auster što ga dovede do Petera Stillmana i njegove žene Virginije. Stillman je u strahu za svoj život jer se njegov otac, koji ga je devet godina držao u mračnoj sobici i tako preobrazio u newyoršku verziju Kaspara Hausera, vraća u New York da ga – ubije. Quinn (sada Paul Auster) i Stilmanovi se dogovaraju da će Quinn pratiti starog Stillmana i spriječiti ga u njegovom naumu.

Ovo dosad napisano zvuči kao siže nekog noir filma iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. S ove točke roman skreće s putanje detektivskog romana. Detektivska je priča ovdje samo maska, udica za čitatelja da nastavlja čitati dalje. Ono što slijedi su ruminacije o ljudskom identitetu, odnosu fikcije i stvarnosti, o fikcionalnosti stvarnosti, o stvarnosnosti fikcije, dijalozi o neskladu jezika i stvari, beskonačne šetnje po ulicama New Yorka, a bonus je pojavljivanje pravog, ali ipak fikcionalnog Paula Austera (pisca, ne detektiva). Mislim, radnja se nastavlja, bude nekoliko zanimljivih obrata, bude i nekoliko dopola razrađenih situacija, ali se to sve polako gubi iz fokusa i raspršuje.

Nije bitan razvoj likova ili njihovih međusobnih odnosa (zapravo, likovi su poprilično plošni, što je u skladu s Austerovim poimanjem samog identiteta kao nečeg krhkog, labilnog i lako zamjenjivog), a nema ni tipičnog raspleta. Austeru je bitnije istraživati i odgovarati na filozofske i egzistencijalne nedoumice koje ga cijelo vrijeme opsjedaju. Moram priznati da je Auster u ovim dijelovima romana vješt u pojednostavljivanju, ali ne i poglupljivanju, tih kompleksnih tema. U tome mu puno pomažu objektivnost, preciznost i jednostavnost hardboiled stila, uz zrno poetičnosti.

„Biti Paul Auster, počeo je shvaćati, nije uopće bilo neugodno. Iako je još uvijek imao isto tijelo, isti um, iste misli, osjećao je da na neki način bijaše izvučen iz samoga sebe, kao da više nije morao hodati unaokolo s teretom vlastite svijesti. Jednostavnim trikom, vještim izvrtanjem imena, osjetio se neusporedivo lakšim i slobodnijim. U isto vrijeme znao je da je to obmana. No u tome je bilo određenog zadovoljstva. Nije zapravo izgubio sebe; samo se pretvarao i mogao je biti Quinn kad god bi mu se prohtjelo.”

Međutim, voli Auster nekad i pretjerati u  postmodernosti, metafikcionalnosti i interfikcionalnosti – davanje istih imena likovima, dijalog između pravog i lažnog Austera o knjigama i Don Quijotu koji se čini umetnut samo da se romanu doda još jedan sloj gore nabrojanih –osti i da se u romanu ubace likovi Austerove žene Siri Hustvedt i sina Daniela (koji se, ako to još niste shvatili, zove isto kao i Quinn!) samo su neke od tih pretjeranosti koje bi me ponekad zažuljale.

Ali, na kraju mogu reći da sam ipak uživala čitati – Auster piše zavodljivo – osjećate se kao da ste magijom preneseni u neki noir film, čitate stranicu za stranicom bez zaustavljanja, ne nadajući se što će se iduće dogoditi, već što će se iduće reći, gubite se u neizmjernom labirintu newyorških ulica, omamljuje vas ustajali zrak Quinnovog stana, sve manje osjećate tlo pod nogama jer se pitate je li to sve bila samo duga halucinacija Quinnovog poludjelog uma; možda se na kraju budete osjećali i prevareno, ali će taj osjećaj nastupiti tek kad se raščisti magla Staklenog grada.